Mali Crveni Patuljci

O LITTLE LIBEL ON BETHLEHEM

2008-01-09T00:28:00.000+01:00

On the eve of Christmas, an op-ed by Kenneth L. Woodward, the former religion editor and now contributing editor of Newsweek, appeared in the Wall Street Journal. Titled "The Plight of Bethlehem," it enumerated a number of ways in which the Jewish state imposes hardships on Christians in the Holy Land. According to Woodward, Israel restricts their movement and their access to holy sites; squeezes them economically in cities like Bethlehem; and confiscates their land for its security fence and for Jewish settlements. Woodward closes by reminding Israel that it would be a mistake to “lose” the good will of the dwindling population of Palestinian Christians, who enjoy "remarkably good" relations with their Muslim neighbors, have long been a moderating force in the area, and in any case "deserve to keep their land and work for peace on earth, goodwill toward men.”

A rousing tale of injustice--but one constructed almost entirely out of bias, falsehood, and demagoguery.

Woodward writes:

"Israel's security wall, its restrictive exit-permit system, roadblocks, and military checkpoints now make it impossible for most Holy Land Christians to visit the shrines that, for all Christians, make the Holy Land holy." He explains: "Like East Jerusalem, Bethlehem is part of the West Bank, not the State of Israel. Temporary exit visas [for Palestinians] to go from one to the other to worship . . . are hard to come by, of brief duration even when granted, and always subject to the whims of Israeli soldiers." Also, since Israel "bans its own citizens from traveling to the West Bank," Israeli Christians can no more visit the Church of the Nativity in Bethlehem than Bethlehem Christians can visit the Church of the Holy Sepulchre in East Jerusalem.

It is remarkable that a veteran religion writer can be so ignorant of his subject as to write that East Jerusalem is not part of Israel. In fact, Israel annexed East Jerusalem after the 1967 Six-Day war. East Jerusalem’s Arab residents are full-fledged citizens of Israel or eligible to be so. By contrast, Bethlehem is part of the territory in the West Bank designated as "Area A" --that is, under the control of the Palestinian Authority--and one does indeed require a permit to pass from it into Israel proper. This is Israel’s prerogative, and a quite sensible one for the protection of Israel’s borders from terrorist infiltration.

Nevertheless, contrary to what Woodward claims, permission is routinely granted to Palestinian Christians (and Muslims) to enter Israel to worship. This past holiday season, thousands of such travel permits were issued to Christians in Bethlehem. Similar permits were even granted to Christians in Gaza--at a time when the Israeli government has no official contact with the Hamas government there.

Also false is Woodward's claim that travel in the opposite direction is "banned" by Israel. Israelis are indeed discouraged from entering hostile Palestinian areas--the day after Christmas, an Israeli driver who took a wrong turn narrowly escaped being lynched in Ramallah--and Israeli Jews require a special permit from the military to enter Area A. But Israeli Arabs, Christian and Muslim alike, can for the most part pass through freely. Thousands of Israeli Christians traveled to Bethlehem over Christmas without incident.

As for the "whims" of Israeli soldiers, this is another slander. Border policies are made by the government and passed down the chain of command. Soldiers on duty at checkpoints are under stringent orders, enjoying a measure of discretion only when it comes to halting suspicious cargo and the like. They may no more restrict passage on a whim than nap or play cards.

Woodward:

"Few producers in Bethlehem can get their goods to markets in Jerusalem. Fewer buyers can get to Bethlehem to sustain its markets." Tourists to Bethlehem "are routinely whisked in and out without time to shop." Nor can Israel "blame the Christians' dire circumstances on the second intifada: Muslims are suffering just as much as the tiny Christian minority.”

Whose actions are bad for business in Bethlehem? Although Woodward briefly acknowledges that Israel “must protect its security,” he will not lay the blame for Bethelehem's economic woes on the real culprit. Before the second intifada, which began in September 2000, Israelis from Jerusalem and nearby settlements used to shop in Bethlehem, many Bethelehemites were employed in Israel, and everybody gained from the open exchange. During the intifada, the area became a hotbed of terror, a base from which many suicide bombers infiltrated into Israel. Tourists began to stay away, and Israel had to erect barriers to protect its citizens.

Still, contrary to what Woodward claims, foreign visitors to Bethelehem are not "whisked in and out"--certainly not, as he implies, by Israel. They are free to roam as they please, unless the uniformed Palestinian Authority policemen patrolling the streets say otherwise.

Bethlehem, Woodward writes, “has historically been one place where Muslim-Christian relations have been remarkably friendly.” Not even close. The annual Christmas celebration in Manger Square outside the Church of the Nativity is invariably greeted by the organized intrusion of local Muslims in collusion with the authorities, whether it is giant posters of Arafat plastered throughout the square, Muslims from the adjacent mosque (in Bethlehem as elsewhere in the Holy Land, a mosque has been deliberately set down next to a Christian shrine) holding their prayers outside in the middle of the festivities, or the Palestinian Authority preventing Christians from putting up decorative lighting. For more examples of such brotherly love, see David Hazony's post on contentions from last week.

A final insult, writes Woodward, is that “urban Bethlehem finds itself encircled by Israeli settlements.” “From the Church of the Nativity, Christians can . . . look out on Har Homa (‘Wall Mountain’), a verdant Jewish settlement on a hillside that was formerly Christian land."

Jewish settlements near Bethlehem are neither new nor "encircling." The territory south and east of the city is overwhelmingly Area A--i.e., Palestinian. Jerusalem lies several kilometers to the north; to the west is the Etzion Bloc, which contains a number of Jewish villages as well as Arab ones. The Jewish population in the bloc, resettled shortly after the Six Day war, has grown over the years, but title to the land on which Jewish villages are built is not disputed. Nor does the bloc flank Bethlehem: the terrain is hilly and open, and urban Bethlehem is barely visible from most points.

As for Har Homa: though the subject of much artificial controversy, it is part of the Jerusalem municipality, it is not "verdant," and the hilltop on which it is situated was acquired by the Israeli government through eminent domain, upheld by Israel’s Supreme Court. Most of the acreage belonged not to Christians but to Jews, and none of it was farmland or dwellings. The owners were all compensated.

According to Woodward, Israel's security wall "is being completed around Beit Jala, separating this Christian village from 70 percent of its lands, which are mostly owned by Christian families. Some of the families are attempting to contest the confiscations in court, but construction--and the confiscation--goes on." Likewise, "the Franciscans, the Sisters of Charity, and other religious groups both Roman Catholic and Greek Orthodox have had property confiscated and Christian housing destroyed."

The reason Beit Jala is being walled off from Israel is that it has been the source of repeated mortar attacks against the Jerusalem neighborhood of Gilo. The requisitioning of land for the security fence is no different from what happens in any country when a road or a railway is built, and the owners, who retain title, are being compensated by the government. Israel's civil administration also ensures that landowners have daily access to land on the opposite side of the fence, and has not received complaints on this score.

Mary McCarthy famously remarked of Lillian Hellman that every word she writes is a lie, including “and” and “the.” The same could be said of Kenneth Woodward’s article. The true and elementary fact is that Israel has always gone out of its way to ensure access to the holy sites of all faiths. Even administration of the Temple Mount in Jerusalem, not exactly an insignificant place to Jews, was immediately given over to the Islamic Authority in 1967.

By contrast, when Jerusalem, Hebron, and Bethlehem were held by Jordan between 1948 and 1967, Jews were forbidden to visit the Western Wall, the Cave of the Patriarchs, or Rachel’s Tomb. A decade ago, when the Palestinians took over Nablus, it was not long before Joseph's Tomb was desecrated. And when Israeli settlers exited from Gaza two years ago, the synagogue they left behind was torched. In areas governed by the Palestinians, it is unthinkable that Jews should be allowed to worship, let alone to live.

The purpose of Woodward’s libel is clear: to persuade American Christians, the last firm bastion of support for Israel in the Western world, that Israel lacks the quality of mercy, and is unworthy of their support. Among Israel’s enemies, this has become a familiar trope in recent years. Distressingly, it has now appeared in the Wall Street Journal, a paper with a long and distinguished record in defense of Israel. One can only hope it was but a momentary slip in what has been, elsewhere, a famously low season for honest journalism.

Link

MEDIJI I BOŽIĆ U BETLEHEMU

2007-12-26T08:55:00.000+01:00

Ah, Christmas in Bethlehem. Manger Square is ablaze with colorful lights. The weather is usually a bit chilly. Aggressive merchants bombard passersby with “special sales” on all kinds of cedar wood statues and religious carvings.

And like clockwork, the mainstream media descend upon this city every year to ignore rampant Muslim intimidation of Christians and instead blast Israel - often with completely inaccurate information - for ruining Christmas and for the drastic decline of Christianity in one of the holiest cities for that religion.

Take a widely circulated piece by McClatchy Newspapers writers Dion Nissenbaum and Cliff Churgin.

The piece, published last week, cites Bethlehem's dwindling Christian population and paints a picture that squarely blames Israel.

"For generations, the Holy Land Arts Museum (in Bethlehem) has been selling olivewood manger scenes to thousands of pilgrims wanting souvenirs from the biblical birthplace of Jesus," starts the piece.

"Gone is the olivewood stable shielding the baby Jesus, Mary and Joseph. In its place, looming over the angelic family, are an Israeli watchtower and three towering sections of an adjoining wall."

Outright lying, the McClatchy Newspapers piece stated Bethlehem "remains largely isolated from the outside world by Israel’s 25-foot-tall concrete walls, part of Israel’s separation barrier."

The piece implied the wall caused the crash of Bethlehem's economy and prompted Christians to flee. Similar articles were churned out by Reuters, the BBC online and scores of local newspapers.

ABC News, for example, chimes in: "The (Israeli) wall has cast a shadow over this famous West Bank town."

Now let's get our facts straight. Bethlehem is not surrounded by any wall.

Israel in 2002 built a fence in the area where northern Bethlehem interfaces with Jerusalem. A tiny segment of that barrier, facing a major Israeli roadway, is a concrete wall, which Israel says is meant to prevent gunmen from shooting at Israeli motorists.

The fence was constructed after the outbreak of the Palestinian Intifada, or terror war, launched in 2000 after late PLO Leader Yasser Arafat turned down an Israeli offer of a Palestinian state, returning to the Middle East to liberate Palestine with violence.

Scores of deadly suicide bombings and shooting attacks against Israelis were planned in Bethlehem and carried out by Bethlehem-area terrorists.

At one point during the period of just 30 days in 2002, at least 14 shootings were perpetuated by Bethlehem cells of al-Aqsa Martyrs Brigades terrorists, killing two Israelis and wounding six.

Many times Muslim gunmen in the Bethlehem area reportedly took positions in civilian homes in the hilltops of Christian Beit Jala, which straddles Bethlehem. Beit Jala afforded the terrorists a clear firing line at southern sections of Jerusalem and at a major Israeli highway down below, drawing Israeli military raids and the eventual building of the security barrier there.

Is this barrier causing Bethlehem's Christians to flee, as the mainstream media claim?

Rampant land confiscation

Simple demographic facts will answer this question. Israel built the barrier five years ago. But Bethlehem's Christian population started to drastically decline in 1995, the very year Arafat's Palestinian Authority took over the holy Christian city in line with the US-backed Oslo Accords.

Bethlehem consisted of upwards of 80 percent Christians when Israel was founded in 1948, but since Arafat got his grimy hands on it, the city's Christian population dove to its current 23-percent. And that statistic is considered generous since it includes the satellite towns of Beit Sahour and Beit Jala. Some estimates place Bethlehem's actual Christian population at as low as 12 percent, with hundreds of Christians emigrating per year.

As soon as he took over Bethlehem, Arafat unilaterally fired the city’s Christian politicians and replaced them with Muslim cronies. He appointed a Muslim governor, Muhammed Rashad A-Jabar and deposed of Bethlehem’s city council, which had nine Christians and two Muslims, reducing the number of Christians councilors to a 50-50 split.

Arafat then converted a Greek Orthodox monastery next to the Church of Nativity, the believed birthplace of Jesus, into his official Bethlehem residence.

Suddenly after the Palestinians gained the territory, reports of Christian intimidation by Muslims began to surface.

Christian leaders and residents told me they face an atmosphere of regular hostility. They said Palestinian armed groups stir tension by holding militant demonstrations and marches in the streets. They spoke of instances in which Christian shopkeepers' stores were ransacked and Christian homes attacked.

They said in the past, Palestinian gunmen fired at Israelis from Christian hilltop communities, drawing Israeli anti-terror raids to their towns.

In 2002, dozens of terrorists holed up inside the Church of the Nativity for 39 days while fleeing a massive Israeli anti-terror operation. Israel surrounded the church area but refused to storm the structure. Gunmen inside included wanted senior Hamas, Tanzim and Brigades terrorists reportedly involved in suicide bombings and shooting attacks.

More than 200 nuns and priests were trapped in the church after Israeli hostage negotiators failed to secure their release.

Some Christian leaders said one of the most significant problems facing Christians in Bethlehem is the rampant confiscation of land by Muslim gangs.

"There are many cases where Christians have their land stolen by the (Muslim) mafia," said Samir Qumsiyeh, a Bethlehem Christian leader and owner of the Beit Sahour-based private al-Mahd (Nativity) TV station.

"It is a regular phenomenon in Bethlehem. They go to a poor Christian person with a forged power of attorney document, then they say we have papers proving you're living on our land. If you confront them, many times the Christian is beaten. You can't do anything about it. The Christian loses and he runs away," Qumsiyeh told WND, speaking from his hilltop television station during a recent interview.

Qumsiyeh himself said he was targeted by Islamic gangs. He said his home was firebombed after he returned from a trip abroad during which he gave public speeches outlining the plight of Bethlehem's Christian population.

One Christian Bethlehem resident told WND her friend recently fled Bethlehem after being accused by Muslims of selling property to Jews, a crime punishable by death in some Palestinian cities. The resident said a good deal of the intimidation comes from gunmen associated with PA President Mahmoud Abbas' Fatah organization.

A February Jerusalem Post article cited the case of Faud and Georgette Lama, Christian residents of Bethlehem who said their land was stolen by local Muslims and when they tried to do something about it, Faud was beaten by gunmen.

One religious novelty-store owner I met recently told me Muslim gangs regularly deface Christian property.

“We are harassed but you wouldn’t know the truth. No one says anything publicly about the Muslims. This is why Christians are running away.”

What? Muslim persecution is driving the Christians out of Bethlehem? One would never know that from the Christmas coverage/annual Israel bash-fest by my "colleagues" in the media.

Link: Ynetnews

Aaron Klein je šef jeruzalemskog dopisništva za WorldNetDaily.com i autor bestsellera "Schmoozing with Terrorists"

MEDIJSKO NEPOŠTENJE 101

2007-11-05T12:02:00.000+01:00

1. ABC, Food Lion story (1992). Fraudulent techniques and probable fabrication. Two ABC producers lied on their resumes to get jobs at Food Lion. They each wore a wig hiding a tiny lipstick-sized camera, and each carried a concealed microphone. It's possible they shot footage of mishandled food by doing the mishandling themselves. Food Lion sued ABC and a jury awarded it $5.5 million.

2. ABC 20/20 "Exploding Fords" story (1978). Staged footage. Similar to the later NBC "exploding" GM trucks episode, ABC aired "grossly misleading crash videos and simulations, withheld the same sorts of material facts about the tests, and relied on the same dubious experts with the same ties to the plaintiffs bar... viewers were shown a crash fire and explosion without being told it had been started by an incendiary device."

3. ABC 20/20, "Buckwheat" (of the Little Rascals) story. (1990). Fell for hoax. "In 1990 the ABC program 20/20 was hoaxed into believing that Billy "Buckwheat" Thomas was alive and working as a grocery bagger in Tempe, Arizona. (Thomas actually died in 1980.) A segment broadcast October 5 with narrator Hugh Downs featured an impostor."

4. AFP/Yahoo News (2007). Fell for hoax/lie. Ran a picture with the caption "An elderly Iraqi woman shows two bullets which she says hit her house following an early coalition forces raid in the predominantly Shiite Baghdad suburb of Sadr City." But the picture was of unfired cartridges, which could only have "hit her house" if they were thrown at it.

5. Mitch Albom, Detroit Free Press (2005). Lying/fabricating. In his sports column, he described alumni players at a basketball game who were not even there.

6. Stephen Ambrose, historian/author (2002). Plagiarism. He was almost a book "factory", writing eight books in five years. But that apparently came easier when parts were copied from other books, without attribution.

7. Pham Xuan An, Time (1960's). Communist spy reporter. Pham Xuan An was a "Viet Cong colonel who worked as a reporter for U.S. news organizations during the Vietnam War while also spying for the communists... He was the first Vietnamese to be a full-time staff correspondent for a major U.S. publication, working primarily for Time magazine... his job as a spy was to uncover and report the plans of the South Vietnamese and U.S. military... he was considered the best Vietnamese reporter in the press corps." He died in Viet Nam in 2006, where he had been "promoted to major general and was named a Hero of the People's Armed Forces, with four military-exploit medals."

8. Peter Arnett, CNN, NBC, National Geographic (1999-2003). Lying, bias, treasonous behavior. CNN fired him in 1999 for his reporting the Operation Tailwind story (see below). NBC and National Geographic fired him in March 2003 for being interviewed on Iraqi TV during war, in which he stated that the U.S. war plan had failed. "It was wrong for Mr. Arnett to grant an interview to state-controlled Iraqi TV, especially at a time of war," said NBC.

9. Associated Press (AP) (2005). Fell for hoax and phony photo. The AP ran a story, with a photo, about a soldier held hostage in Iraq. The photo turned out to be that of an action figure doll; there was no such soldier.

10. Doug Bandow, columnist (2005). Failure to disclose potential conflict of interest. "The Copley News Service revealed it had suspended syndicated columnist Doug Bandow for allegedly accepting payments from Washington lobbyist Jack Abramoff to write positive stories about Abramoff's clients." Bandow said, "It was a lapse of judgment on my part, and I take full responsibility for it."

11. Mike Barnicle, Boston Globe (1998). Lying/fabricating and plagiarism. Totally made up stories, including one about a black kid and a white kid with cancer. Also used quotes from George Carlin as his own. Fired from the Boston Globe.

12. BBC and many others in the looted National Museum of Iraq story (2003). False reporting. The BBC stated on April 12, 2003, that "The museum's deputy director said looters had taken or destroyed 170,000 items of antiquity dating back thousands of years. ‘They were worth billions of dollars... The Americans were supposed to protect the museum.'" By May, the Telegraph (UK) was reporting "They now believe that the number of items taken was in the low thousands, and possibly hundreds."

13. Scott Beauchamp, The New Republic (2007). Lying. TNR hired this U.S. Army private and husband of one of its own staff to write first-hand accounts from Iraq. One of his accounts, supposedly demonstrating the dehumanizing effects of the Iraq war on him and fellow soldiers, occurred in Kuwait before Beauchamp even entered Iraq. Other parts of his writing are likely false, and if not, constitute military crimes on his part. In fact, his anonymous writing from a war zone is likely against military rules. This story is currently unfolding.

14. Nada Behziz, The Bakersfield Californian (2005). Lying/fabricating and plagiarism. Writing mostly on health issues, she plagiarized from the New York Times and AP, made up sources, and got basic facts wrong. An investigation counted 29 fabricated or plagiarized articles. She also lied on her resume. She was fired.

15. Michael Bellesiles, professor of history, author of Arming America and recipient of Columbia University's Bancroft Prize. Lying/fabricating. He made "myth shattering" claims about the history of guns in America that were based on fabricated historical records. He resigned from Emory University.

16. Jayson Blair, The New York Times (2003). Lying/fabricating. He fabricated parts or all of at least 36 stories. He, along with his bosses Gerald Boyd and Howell Raines, resigned from the NYT.

17. Doris Bloodsworth, Orlando Sentinel (2004). Lying, or reporting with no substantiation. "The Orlando Sentinel has run a lengthy correction for articles in 2002 and 2003 saying federal authorities had confirmed that a jailed Jordanian had advance knowledge of the World Trade Center attack. The actual source was a lawyer for the Jordanian, and even he says the information was unconfirmed. The Sentinel declined to name the reporter. It was Doris Bloodsworth, who resigned earlier this year after botching a story about an OxyContin patient who turned out to have had a cocaine conviction." The Sentinel also ran a lengthy correction to Bloodworth's OxyContin story.

18. Ron Borges, Boston Globe sports writer (2007). Plagiarism. The Globe suspended him for two months "after allegations that he had plagiarized a portion of a football column from another sportswriter." He retired from the Globe when his suspension ended.

19. The Boston Globe (2004). Fake photos, fake story. The Boston Globe published pictures alleging U.S. troops raped Iraqi women. The pictures turned out to be commercially available pornography.

20. Paul Bradley Richmond Times-Dispatch (2006). Lying/fabricating. Made up his story on reactions to President Bush's speech on immigration. He fabricated interviews. He reported on an event in the first person, yet he was not even in the same town. He was fired.

21. Rick Bragg, The New York Times (2003). "Drive-by" reporting. "Bragg's defense -- that it is common for Times correspondents to slip in and out of cities to ‘get the dateline' while relying on the work of stringers, researchers, interns and clerks -- has sparked more passionate disagreement than the clear-cut fraud and plagiarism committed by Blair. The issue, put starkly, is whether readers are being misled about how and where a story was reported." He resigned.

22. Fox Butterfield, New York Times (2000). Lying/fabricating and plagiarism. In 2003, a federal jury ruled that "the New York Times and one of its reporters libeled an Ohio Supreme Court justice" in an article published April 13, 2000. The jury found that the article was "not substantially true". He also "had lifted material from a story in The Boston Globe while reporting, ironically, on plagiarism by a Boston University dean".

23. Thom Calandra,Marketwatch.com (2005). Conflict of interest. He profited by selling stocks shortly after giving them positive write-ups in his newsletter. The SEC brought suit against him, which was settled.

24. Jimmy Carter, former U.S. President, Nobel Peace Prize winner and author of Palestine: Peace, Not Apartheid. Lying, plagiarism, bias. His book was so full of errors, including doctored maps, that his chief collaborator, Kenneth Stein of Emory University, resigned his position with the Carter Center. Carter's book was condemned by Alan Dershowitz and the Simon Wiesenthal Center, among others.

25. CBS 60 Minutes, the "Runaway Audi" (1989). Fake footage/manufactured evidence. "... drilled a hole in an Audi transmission and pumped in air at high pressure. Viewers didn't see the drill or the pump -- just the doctored car blasting off like a rocket. The story starred a mother who had run over her six-year-old son. On the air, she insisted that she had had her foot on the brake the whole time. When her $48 million claim came to court in Akron, Ohio, in June 1988 the investigating police officer and witnesses at the scene testified that after the accident the distraught mother had admitted that her foot had slipped off the brake. The jury found no defect in the car."

26. CBS 60 Minutes, Illinois Power story (1979). Erroneous reporting. "The next day, the company's stock fell in the busiest trading day of its history. Illinois Power replied quickly to the story, however, producing a 44-minute videotape that served as a rebuttal to the show. The company sent it to customers, shareholders and investors, corporate executives and other journalists. It was a point-by-point reply to all of the assertions made on the show. In January 1980, CBS admitted to inaccuracies in the story."

27. CBS 60 Minutes, another phony Vietnam vet story (1995). Fell for hoax/lie. Largely because of this 60 Minutes piece that painted Joe Yandle as a troubled Viet Nam combat veteran, his prison sentence was commuted. In a follow-up story, Mike Wallace interviewed Yandle who admitted he had never served in Vietnam. A host of other phony combat veterans are uncovered here.

28. CBS, Dan Rather, The Wall Within (1988). Fell for hoax, liars. This documentary had Dan Rather interviewing six Viet Nam veterans who told stories of slaughter, cruelty and the horrors of war. "You're telling me that you went into the village, killed people, burned part of the village, then made it appear that the other side had done this?" Rather asked. "Yeah. It was kill VC, and I was good at what I did." It turned out that only one of the vets served in combat and their stories were false.

29. CBS, Dan Rather, Mary Mapes (2004). Fell for fake documents. CBS used forged documents from a non-credible source in claiming George W. Bush received favored treatment in the Air National Guard.

30. Chris Cecil, Cartersville Daily News (2005). Plagiarism. "The associate managing editor of a small Georgia newspaper was fired for plagiarizing articles by a Pulitzer Prize-winning columnist for The Miami Herald, including copying a passage about his mother's battle with cancer. Chris Cecil, 28, was fired from The Daily Tribune News of Cartersville on Thursday after the Herald pointed out six to eight columns written since March that contained portions from work by Leonard Pitts Jr."

31. Philip Chien, Wired News (2006). Lying/fabricating. He made up sources and quotes in at least three articles. Wired withdrew the stories.

32. Ward Churchill, Chairman of Ethnic Studies at the University of Colorado. Lying and plagiarism. He lied about his credentials and ethnic background to get a job in the first place. His "research" was laden with fabricated evidence, plagiarism and referencing his own previous writings under pseudonyms. He is worthy of Mary McCarthy's quote about Lillian Hellman: "Every word (s)he writes is a lie, including ‘and' and ‘the'." He was fired.

33. CNN, Operation Tailwind, CNN NewsStand (1998). Lying/fabricating. The televised special claimed that the U.S. military used nerve gas in a mission to kill American defectors in Laos during the Vietnam War, but the story had no factual support. CNN later retracted the story.

34. CNN and Eason Jordan (2003). Admitted bias, slanting the news. Eason Jordan, CNN's news chief, admitted that CNN withheld reporting on Saddam Hussein's atrocities so as to continue getting favored treatment from Saddam.

35. Consumer Reports, Suzuki Samurai rollover story. (1988) False reporting. After CR reported that the Samurai "easily rolls over in turns", Samurai sales plummeted. Suzuki sued Consumers Union, parent of Consumer Reports, and the suit was settled in 1999, with CU admitting that "Samurai's real world rollover accident performance was within a range with other utility vehicles" and that "National Highway Traffic Safety Administration and others have criticized the CU tests."

36. Janet Cooke, Washington Post (1980-1981), Pulitzer Prize winner. Lying/fabricating. Her series on "Jimmy's World" about an 8-year-old heroin addict was totally made up.

37. Katie Couric, "Katie Couric's Notebook," CBSNews.com (2007). Plagiarism. In the first place, her blog is largely written by someone else. That someone else copied material from The Wall Street Journal, without attribution.
38. The Daily Egyptian (2005). Fell for hoax. This student newspaper wrote a series about the family of a soldier in Iraq who subsequently died, except that the whole thing was made up.

39. Alexis Debat, ABC and Politique Internationale (2007). Lied. "Since 2002, [ABC] has employed Debat as a counterterrorism consultant and sometimes reporter." He "had faked an interview with Sen. Barack Obama that he published under his name in a French journal, Politique International [and] had published other alleged interviews in the same journal with Sen. Hillary Clinton, House Speaker Nancy Pelosi, New York City Mayor Michael Bloomberg, former Federal Reserve Chairman Alan Greenspan, former Microsoft chairman Bill Gates, and former UN Secretary General Kofi Annan. It turns out, ABC itself later reported, the interviews were apparently fabricated."

40. Allan Detrich, The Toledo Blade (2007). Doctored photos. He submitted 79 photographs that were altered. "The changes Mr. Detrich made included erasing people, tree limbs, utility poles, electrical wires, electrical outlets, and other background elements from photographs. In other cases, he added elements such as tree branches and shrubbery." He resigned.

41. Maureen Dowd, New York Times (2003). Serious misquoting. She cut words out of one of President Bush's statements, using quotation marks, to imply he said al-Qaida is no longer a problem. He was really referring only to those who were dead or captured.

42. Stephen Dunphy, Seattle Times associate editor and business columnist (2004). Plagiarism. He used significant quotes (e.g., seven paragraphs at a time) from other sources on multiple occasions. He resigned.

43. Walter Duranty, The New York Times (1930s), Pulitzer Prize winner. Lying. This man visited Stalin's Russia and wrote that nothing untoward was happening there -- no famine, etc. In fact, up to 10 million people died in the Ukraine famine. His writings matched Russian propaganda almost exactly. His Pulitzer Prize still stands.

44. Joseph Ellis, professor at Mount Holyoke College and historian/author (2001), Pulitzer Prize winner. Lying. He falsely claimed military service in Vietnam and incorporated his war "experiences" into his college courses on "The Vietnam War and American Culture". Mount Holyoke censured him and suspended him without pay for one year.

45. Diana Griego Erwin , Sacramento Bee (2005). Lying/fabricating. The Bee was "unable to verify the existence of 43 people she named in her columns". She resigned.

46. Hassan Fattah, New York Times (2006). Fell for a hoax. Did a front page story about the man in one of the famous Abu Ghraib photos. But it turned out that the man who claimed to be the one in the picture, who provided details for the story, was not the one in the picture at all.

47. James Forlong, Sky News (2003). Fake story, fake footage. He presented footage from a missile test as actual combat in Iraq. He subsequently committed suicide.

48. Jay Forman, Slate (2001). Fake story. He wrote an article describing the fictitious sport of Monkey Fishing as real. Slate later published an apology and admitted details were fictitious.

49. James Frey, author of A Million Little Pieces, Oprah Book Club. Lying. Virtually the entire "nonfiction memoir" of his vomit-caked years as an alcoholic, drug addict, and criminal was fabricated.

50. Michael Fumento, syndicated columnist and author (2006). Failure to disclose potential conflict of interest. He failed to disclose when he wrote articles mentioning Monsanto that Monsanto gave money to the Hudson Institute, where Fumento was a fellow. Scripps-Howard News Service severed ties with him.

51. Michael Gallagher, The Cincinnati Enquirer (1998). Information theft. "Mike Gallagher had illegally tapped into Chiquita's voice mail system and used information he obtained as a result in stories questioning Chiquita's business practices in Latin America." The paper agreed to pay Chiquita Brands International over $10 million and run an apology on the front page three times.

52. Andrew Gilligan, BBC (2004). False/unsubstantiated reporting. He reported that the UK government had exaggerated the threat by Saddam to justify going to war. His report was largely based on an interview with weapons expert David Kelly. His story was found to be "defective" and his claims "unfounded" by Lord Hutton's investigation. Gilligan resigned and Kelly committed suicide.

53. Stephen Glass, The New Republic (1998). Lying. "Glass, a 25-year-old rising star at The New Republic, wrote dozens of high-profile articles for a number of national publications in which he made things up... he made up people, places and events. He made up organizations and quotations. Sometimes, he made up entire articles. And to back it all up, he created fake notes, fake voicemails, fake faxes, even a fake Web site - whatever it took to deceive his editors, not to mention hundreds of thousands of readers." He was fired.

54. Jacqueline Gonzalez, San Antonio Express News (2007). Plagiarism. She admitted "she used, without attribution, information from a Web site for a Christmas Day column. Later research uncovered further examples of plagiarism in two other columns."

55. Doris Kearns Goodwin, historian/author (2002). Plagiarism. Large portions of her book, The Fitzgeralds and the Kennedys, were lifted from multiple other sources without attribution. She took a leave of absence from PBS.

56. Linda Gorov, The Boston Globe Super Bowl spouse abuse story (1993). Lying or falling for hoax. Gorov reported that wife abuse increases dramatically during the Super Bowl, following a narrative started by a coalition of women's groups. The Washington Post can be credited with investigating, and found that the sources for the original story evaporated under scrutiny, and that reports from women's shelters showed no increase in cases during Super Bowl, in direct contradiction of Gorov's story.

57. Adnan Hajj, Reuters (2006). Doctored photos. He doctored dozens of pictures of the 2006 Lebanon-Israel conflict. Reuters later withdrew all 920 of his photos from sale. (See more on middle east "fauxtography", including blog-famous "Wailing Woman" or "Flat Fatima", "Islamic Rage Boy", "Green Helmet Guy", "Mickey Mouse" rubble, Israeli "missile" hole in ambulance, dead guy walking, etc., here.)

58. Alex Haley (1977) , Pulitzer Prize winning author of Roots. Plagiarism. He settled a lawsuit for $650,000, admitting that large passages of Roots were copied from the book The African by Harold Courlander.

59. Mark Halperin, ABC News (2004). Admitted bias. He wrote a memo to news staff telling them to hold George Bush to a stricter standard than John Kerry: "Kerry distorts, takes out of context, and makes] mistakes all the time, but these are not central to his efforts to win. We have a responsibility to hold both sides accountable to the public interest, but that doesn't mean we reflexively and artificially hold both sides ‘equally' accountable when the facts don't warrant that."

60. Jack Hitt, New York Times (2006). Lying, or at least really sloppy research. He wrote a story about a woman in El Salvador who was sentenced to prison for having an abortion when she was 18 weeks pregnant. It turned out that "her child was carried to term, was born alive and died in its first minutes of life." In short, her crime was infanticide, not abortion.

61. Houston Chronicle, Light Rail Controversy (2002). Admitted bias. An internal memo outlined how the paper would promote the light rail project in Houston and do research into Tom Delay and other light rail opponents. That would be creating the news rather than reporting it.

62. Michael Isikoff, Newsweek (2005). False/unsubstantiated reporting. The Newsweek article claimed that a U.S. interrogator at a Guantanamo Bay had flushed a Koran down the toilet (2005). "Anti-U.S. fanatics seized on the report to stir up riots that have left more than a dozen people dead in Pakistan and Afghanistan." There is no evidence such a thing ever happened, and most of us wonder how it would even be possible.

63. Eason Jordan,CNN (2005). False accusations. He accused U.S. forces in Iraq of deliberately targeting and killing journalists. He apologized and resigned.

64. Jack Kelley , USA Today (2004). Lying. USA Today concluded of "the star" of its news staff: "Jack Kelley's dishonest reporting dates back at least as far as 1991."

65. Martin Luther King, Doctor of Theology, Nobel Peace Prize winner (1950's).
Plagiarism. Parts of his PhD thesis were plagiarized. A Boston University committee found that he was "responsible for knowingly misappropriating the borrowed materials that he failed to cite or to cite adequately... that is a straightforward breach of academic norms and that constitutes plagiarism as commonly understood." The committee chairman added, "under no circumstances would the atmosphere under which he did his work condone what Dr. King did. It's incredible. He was not unaware of the correct procedure. This wasn't just done out of ignorance." His degree was not revoked, but the university did attach a letter to his dissertation explaining the plagiarism.

66. Lewis Lapham, Harper's (2004). Lying. Reported on the Republican National Convention before it happened, then justified himself. He was caught "describing events from this year's Republican National Convention before it convened." When caught, Lapham "both apologized for the fictionalizing, calling it a ‘mistake ... a serious one" and a ‘mix up,' and defended it as ‘rhetorical invention' and ‘poetic license.'"

67. Jason Leopold, Salon, Dow Jones, Truthout.org (2002-2006). Lying. Leopold "was caught making stuff up in a 2002 Salon.com article, self-admittedly ‘getting it completely wrong' in pieces for Dow Jones, and had his own memoir cancelled because of concerns over the accuracy of quotations." In 2006 he reported that Karl Rove was indicted by Patrick Fitzgerald, when he wasn't. He was fired from multiple organizations.

68. Dennis Love, Sacramento Bee (2001). Fabrication and plagiarism. "The Sacramento Bee fired Love for plagiarizing and fabricating material in his stories on the presidential campaign."

69. Jesse MacBeth, anti-war star (2006). Lying/fabricating. "Jesse MacBeth stoked opposition to the Iraq war in 2006 when he spoke out about atrocities he committed as a U.S. Army Ranger serving as part of Operation Iraqi Freedom. MacBeth, 23, of Tacoma, claimed to have killed more than 200 people, many at close range, some as they prayed in a mosque. He spoke at an anti-war rally in Tacoma and appeared in a 20-minute anti-war video that circulated widely on the Internet. Trouble is, none of MacBeth's claims was true."

70. Herbert L. Matthews , New York Times (1957-60's). Liar or fool; the Walter Duranty of Castro's Cuba. "Matthews' flat declaration that Castro was an anti-communist would, of course, come back to haunt him. And though that was the most extreme example of the extraordinary credulousness with which Matthews treated Castro's claims, it is by no means the only one. Bluntly put, virtually everything in Matthews' story is a lie."

71. Rigoberta Menchu, author of I, Rigoberta (1983), Nobel Peace Prize winner (1992). Lying/fabricating. She claimed her autobiographical book "is the story of all poor Guatemalans. My personal experience is the reality of a whole people." However, "Menchú augmented her own story with that of the Indians of Guatemala generally, reporting experiences she either did not have or could not have witnessed and misrepresenting the violent history of her area of Guatemala to support her own cause as a Guatemalan guerrilla organizer."

72. Greg Mitchell, editor of Editor & Publisher (2006). Lying. He admitted to fabricating a story in his younger reporting days.

73. Bob Morris, Orlando Sentinel (1993). Plagiarism. "The Sentinel discovered that Morris had written a column for the paper in October 1993 that was essentially the same as one published eleven years earlier by Mike Harden... Punishment was moot since Morris was no longer on the Sentinel staff. But the paper published an apology to its readers and made a cash settlement to Harden."

74. National Geographic and paleontologists, (1999). Fell for hoax. Philip J. Currie and other paleontologists "announced the discovery of Archaeoraptor at a press conference in Washington, D.C., at the National Geographic Society" in October 1999 (SN: 11/20/99, p. 328). "At the time, they called it a missing link between birds and dinosaurs." Later, "red-faced and downhearted, paleontologists are growing convinced that they have been snookered by a bit of fossil fakery from China. The ‘feathered dinosaur' specimen that they recently unveiled to much fanfare apparently combines the tail of a dinosaur with the body of a bird, they say."

75. NBC, Waiting to Explode segment on Dateline NBC (1992). Faking evidence and footage. NBC demonstrated the explosive danger of GM trucks' gas tanks by showing one actually explode in what appeared to be normal circumstances. "NBC said the truck's gas tank had ruptured, yet an X ray showed it hadn't; NBC consultants set off explosive miniature rockets beneath the truck split seconds before the crash -- yet no one told the viewers."

76. New Orleans Times-Picayune and many other newspapers reported rumors, hoaxes and lies related to hurricane Katrina. The NOTP came clean and critiqued itself and others saying, "media coverage of Hurricane Katrina was marred by the widespread reporting-sometimes attributed to public officials-of murders and rapes that apparently never took place". Also see Popular Mechanics for a refutation of Katrina myths.

77. Christopher Newton, Associated Press (2002). Lying. "The Associated Press accused Washington bureau reporter Christopher Newton of journalistic fraud last month and sacked him. The AP alleges that in at least 40 of the many hundred stories Newton wrote for the wire service between Jan. 13, 2000, and Sept. 8, 2002, Newton quoted sources who appear not to exist."

78. NPR, CNN and others on the "Jenin massacre" (2002). Lying. CNN reported: "There's almost a massacre now taking place in Jenin. Helicopter gun ships are throwing missiles at one square kilometer packed with almost 15,000 people in a refugee camp . . . This is a war crime, clear war crime." However, the actual "death toll was 56 Palestinians, the majority of them combatants, and 23 Israeli soldiers."

79. Michael Olesker, Baltimore Sun (2006). Plagiarism. "Veteran Baltimore Sun columnist Michael Olesker, who has been in a high-profile feud with Maryland Gov. Robert Ehrlich, was dismissed yesterday over several instances in which he used, without attribution, wording similar to that employed by other journalists."

80. Ken Powers, sportswriter for The Telegram & Gazette (2005). Plagiarism. Powers "was fired on Thursday after an investigation determined that he had not only plagiarized parts of a recent column from a Sports Illustrated writer, but had borrowed from other writers in the past without proper attribution."

81. Reuters, Lebanon coverage (2006). Fake/staged photos.A burning tire dump as the scene of an Israeli bombing, Photoshopped bomb smoke, etc. during the Lebanon-Israel conflict.

82. Reuters Russia's North Pole coverage (2007). More fake photos/footage. "Reuters has been forced to admit that footage it released last week purportedly showing Russian submersibles on the seabed of the North Pole actually came from the movie Titanic." The mistake was caught by a 13-year-old Finnish boy.

83. Bart Ripp Tacoma News Tribune (2004). Lying food critic. "Ripp took food for free and made up fake interviews... The Tacoma News Tribune admits its restaurant critic messed up. They believe Ripp lied and that he made up at least 25 sources he quoted in his articles." Ripp quit when confronted.

84. Tim Ryan, Honolulu Star-Bulletin (2006). Plagiarism. This entertainment reporter wrote multiple articles with words lifted from other sources without attribution. He was fired.

85. Mirthala Salinas anchor for Emmy Award winning newscast on KVEA-TV in Los Angeles (2007). Conflict of interest. She was having an affair with LA's mayor while reporting on him. "Telemundo and Mirtha Salinas have mutually agreed to end our employment relationship effective October 1," station spokesman Victor M. Franco said.

86. Uli Schmetzer, Chicago Tribune (2004). Lying. "The Chicago Tribune said Wednesday it fired a freelance writer and former longtime foreign correspondent for the newspaper after he admitted fabricating the name of a source he quoted making disparaging remarks about Aborigines in a recent story from Australia."

87. Ruth Shalit, The New Republic (1995). Lying/fabricating and plagiarism. She was fired.

88. Gail Sheehy author (1976). Plagiarism. "Manhattan Journalist Gail Sheehy, in preparing her 1976 bestseller Passages, borrowed enough from [UCLA Psychiatrist Roger] Gould's unpublished research that the psychiatrist sued for plagiarism. The suit was settled out of court, with Gould receiving $10,000 and 10% of Sheehy's royalties."

89. Eric Slater, Los Angeles Times (2005). Inaccuracy and plagiarism. "The LA Times ran a lengthy Editor's Note that outlines the inaccuracies, ‘substandard' reporting methods and unverifiable quotes in two stories by reporter Eric Slater." He was fired.

90. Patricia Smith, Boston Globe (1998), Pulitzer Prize finalist. Lying/fabricating "An award-winning metro columnist for The Boston Globe resigned Thursday after being asked to leave by the paper's editor, who said she admitted to fabricating people and quotes in four columns this year." "I attributed quotes to people who didn't exist."

91. Barbara Stewart, Boston Globe (2005). Lying/fabricating. "The Boston Globe acknowledged yesterday publishing a partially fabricated story by a freelance reporter about a Canadian seal hunt that had not taken place."

92. Evan Thomas, Newsweek (2004). Admitted bias. Thomas said, "Let's talk a little media bias here. The media, I think, wants Kerry to win. ... They're going to portray Kerry and Edwards as being young and dynamic and optimistic and there's going to be this glow about them ... that's going to be worth maybe 15 points."

93. Nina Totenberg, The National Observer (1972). Plagiarism. She was fired by The National Observer for plagiarism. "Totenberg had allegedly lifted several paragraphs from a Washington Post story and dropped them into a piece she was writing about former House Speaker Tip O'Neill for the now-defunct National Observer." She is currently legal correspondent for NPR.

94. Jim Van Vliet, Sacramento Bee (2005). Misrepresentation and plagiarism. "The reporter watched the game on television at a location away from the stadium. He filed his story without telling editors at The Bee his true location, leaving the impression he covered the game from the ballpark. In addition, it was discovered later that the story included quotes from other media outlets that were unattributed and old, made to reporters on a previous occasion before the day of the game." He no longer works there.

95. Brian Walski, The Los Angeles Times (2003). Doctored photos. The LA Times admitted that it "published a front-page photograph that had been altered in violation of Times policy."

96. Washington Post (and others), "Plastic Turkey" story (2003). Lying or false reporting. The Post and a host of other media, including the New York Times, reported that President Bush was photographed with a plastic turkey rather than a real one when he visited troops in Iraq on Thanksgiving. The story was used to paint the White House as a public relations spin machine, with policy just as fake as the turkey. But in fact, the turkey was real. Multiple newspapers issued corrections.

97. Gary Webb, Pulitzer Prize winner, San Jose Mercury News (1996). Lying. He wrote the series of articles saying the CIA under President Reagan brought crack cocaine to Los Angeles. "Major parts of Webb's reporting were later discredited by other newspaper investigations. An investigation by the Los Angeles Police Department found no evidence of a connection between the CIA and the drug traffickers. In 1997, then-Mercury News executive editor Jerry Ceppos backed away from the series, saying ‘we fell short at every step of our process.' Webb was transferred to one of the paper's suburban bureaus." He committed suicide in 2004, but remains a hero to many conspiracy theorists.

98. Armstrong Williams, TV show host and columnist (2004). Pay for play. He was paid by the Bush administration to promote Bush policies on his TV show and in his columns. He did so without disclosure. Unlike Maggie Gallagher and Michael McManus, he was paid directly for the content of his show and columns, not government brochures. Plus, his pay was much more significant: $241,000. He also settled a lawsuit with the government for failure to fulfill a contract.

99. Duff Wilson and Jonathan D. Glater, New York Times Duke Lacrosse reporting (2006). Flawed reporting. The NYT stories generally painted the prosecution as strong and the defense weak. As it turned out, the charges were dropped, the defendants completely vindicated and apologized to, and prosecutor Nifong was himself put in jail. The NYT's own "public editor", Byron Calame, stated "the article last August had left me concerned that Times journalists were not sufficiently skeptical in relying so heavily on the [prosecution investigator] Gottlieb notes." Calame does assure us, however, that "most flaws flowed from journalistic lapses rather than ideological bias."

100. Bob Wisehart, Sacramento Bee (1994). Plagiarism. "Sacramento Bee editor Gregory Favre fired TV columnist Bob Wisehart the second time he plagiarized. For the first offense, Wisehart got a five-month suspension even though his plagiarism involved hundreds of words taken from Stephen King's book Danse Macabre for a television column about horror shows."

101. Micah Wright. Author and anti-war activist (2003). Lying. Claimed to be a former U.S. Ranger and combat veteran. His book, You Back the Attack! We'll Bomb Who We Want!, was endorsed by novelist Kurt Vonnegut and historian Howard Zinn. He was never in the military.

Link

RASPLIĆE SE SLUČAJ AL DURA

2007-10-02T07:46:00.000+02:00

France 2 television fabricated the events surrounding the death of Muhammad al-Dura in Gaza in 2000, according to Government Press Office director Danny Seaman.

The death of the Palestinian boy during an exchange of fire between IDF troops and Palestinian gunmen at the Netzarim junction became a cause celebre in the Muslim world.

In a letter to the Shurat Hadin legal NGO, Seaman cites an Israeli investigation that heard testimony from medical and legal experts and determined that the events as described by the TV station were fabricated and defied the laws of physics.

France 2 claimed that al-Dura was killed by IDF fire, but Seaman cites the Israeli experts as concluding that the soldiers couldn't even see the boy from their positions.

Seaman was responding to a letter sent to him by Shurat Hadin earlier this year demanding that the Israeli press credentials of France 2 crew members be revoked. Seaman responded that although he believed that the crew members had acted unprofessionally, this was insufficient reason to take away their credentials.

The Prime Minister's Office said Seaman's letter did not necessarily represent the position of the government.

An appeals court judge in Paris ordered France 2 last month to show the court about 25 minutes of raw video footage shot at the Netzarim junction on September 30, 2000, when the 12-year-old boy was shot. The court gave France 2 until November 14. France 2's original broadcast showed 55 seconds of edited footage.

Then, al-Dura became an instant icon for Palestinian suffering, but the IDF, after initially apologizing for the death, concluded after an investigation that the boy could not possibly have been hit by Israeli bullets.

In 2006, after Philippe Karsenty, director of the media watchdog group Media-Ratings, called France 2's exclusive video of the incident 'a hoax,' he was found guilty of slander.

Karsenty was slapped with two $1,380 fines - one to be paid to France 2 and one to the station's reporter - and ordered to pay another $4,000 in court costs when he wrote that the incident constituted a "masquerade that dishonors France and its public television." He appealed that decision, and the appeals judge ordered that the video be released.

Several French and US journalists who have seen the raw footage have indicated the shooting might have been staged by Palestinians.

Karsenty maintains that France 2 TV and Enderlin staged the incident with the active participation of their cameraman in Gaza, Talal Abu-Rahma.

Link

KAKO SE STVARA NOVINSKA PRIČA

2007-07-16T10:51:00.000+02:00

Link

PALLYWOOD

2006-09-04T19:43:00.000+02:00

EUROPSKI MEDIJI

2006-08-12T12:24:00.000+02:00

FATWA NA ANDANA HAJJA ZBOG PALJENJA KURANA?

2006-08-09T20:50:00.000+02:00

Komentar uz fotografiju:

A copy of the Koran burns in Southern Beirut after the Hizbollah stronghold was targeted by Israeli airstrikes July 16, 2006. Israeli air raids shook Beirut on Sunday, the fifth day of a devastating assault on Hizbollah and Lebanon that has prompted no UN Security Council action and only a mild plea for restraint from Israel's U.S. ally. Reuters/Adnan Hajj (Beirut)

Istovremeno, Kuran se našao u središtu još nekoliko fotografija: Associated Press

Reuters

A relative who lost family members in Monday's Israeli air strike prays over their odies before the burial ceremony in Ghaziyeh village, south Lebanon, August 8, 2006. REUTERS/Ali Hashisho (LEBANON)

France Presse

A Lebanese woman reads the Koran while her bother plays video games at a car park turned into a shelter for displaced people in the southern suburbs of Beirut, a stronghold of Hezbollah.(AFP/Ramzi Haidar)

Reuters

A Lebanese woman and her children that fled the south of Lebanon read the Koran at a shelter in Saida, July 18, 2006. Israeli warplanes battered Lebanon on Tuesday, killing 31 people, and more Hizbollah rockets hit northern Israel, killing one, with no sign that diplomacy would halt the week-old conflict any time soon. REUTERS/Ali Hashisho (LEBANON)

Retuers

Lebanese women and children that fled the south of Lebanon read the Koran at a shelter in Saida, July 18, 2006. Israeli warplanes battered Lebanon on Tuesday, killing 31 people, and more Hizbollah rockets hit northern Israel, killing one, with no sign that diplomacy would halt the week-old conflict any time soon. REUTERS/Ali Hashisho (LEBANON)

France Presse

Comforting words : A Muslim Lebanese family reads the Koran in a bomb shelter in Tyre, south Lebanon. (AFP/Hassan Ammar)

Lebanese women, fleeing Israeli shelling in the village of Aitaroun, read from the Quran, Islam's holy book, as they arrive in the village of Tebnine, southern Lebanon, Tuesday, Aug. 1, 2006. (AP Photo/Kevin Frayer)

I... kao šlag na kraju... AP

A young girl flashes victory sign as others wave a Quran over their heads outside a Cairo, Egypt, mosque Friday, July, 28, 2006. Thousands of demonstrators chanted anti-Israel slogans and vowed support for Hezbollah, part of protests across the Muslim world on the Islamic day of prayer. (AP Phot/Hasan Jamali) "

Slučajnost, ili poziv na mobilizaciju? Danske karikature, anyone?

OPSESIJA IGRAČKAMA...

2006-08-08T23:36:00.000+02:00

Slučajnost?

ADNAN HAJJ - AL REUTERSOV FOTOGRAF IMA EKSKLUZIVNU FOTOGRAFIJU IZRAELSKOG NAPADA NA BEIRUT!!!

2006-08-08T23:16:00.000+02:00

Link

KAD FOTOGRAFIJA NE GOVORI VIŠE OD RIJEČI, ILI NOVINARSKA ETIKA N-TI PUT

2006-08-08T23:07:00.000+02:00

AL REUTERS... 3. PUT

2006-08-08T22:24:00.000+02:00

Link

AL REUTERS... DRUGI PUT

2006-08-08T22:19:00.000+02:00

Al Reurets povukao je sve fotografije iz svoje baze, koje je fotografirao Adnan Hajj, nakon što je otkriveno još sumnjivih uradaka...

PALLYWOOD... SADA I NA YOUTUBE

2006-08-08T17:02:00.000+02:00

Matični web site s više detalja

BBC SPIN: OZLIJEĐENI UN-ovci U JUŽNOM LIBANONU

2006-08-08T16:54:00.000+02:00

USA Today :

BEIJING (AP) — A rocket blast in southern Lebanon injured three Chinese peacekeepers on Sunday, just hours after China called on the United Nations to ensure the security of U.N. peacekeepers in the Middle East, state media reported.

A Chinese officer confirmed that the peacekeepers were injured by a Hezbollah rocket, according to the official Xinhua News Agency.

UNIFIL-ovo izviješće (pdf):

Three members of the Chinese contingent with UNIFIL were lightly wounded this morning, when one mortar round from the Hezbollah side, according to UNIFIL’s preliminary reports, impacted inside the Headquarters of the Chinese contingent in the area of Hinniyah in the western sector.

BBC (Scrolajte na nedjelju, 6. kolovoza):

Three Chinese UN peacekeepers are injured in cross-fire between Israeli troops and Hezbollah fighters.

U očekivanju Annanove reakcije na napad na UNIFIL...

PROSTITUCIJA NOVINARSTVA PO REUTERSU

2006-08-06T18:14:00.000+02:00

Reuters je danas priznao da je digitalno uredio fotografije izraelskog bombardiranja Libanona, dodavši mnogo više dima.

Fotografija pokazuje zračnu snimku Beiruta, nakon napada izraelskog zrakoplovtva, na kojoj se ističu dva stupa dima iznad grada. Ispod fotografije piše : Smoke billows from burning buildings destroyed during an overnight Israeli air raid on Beirut's suburbs.

Agencija je povukla fotografiju, ispričala se i ojavila originalnu fotografiju. Fotograf Adnan Hajj je suspendiran do kraja istrage.

Reuters su o alternaciji fotografije obavijestili američki blogeri, koji su primijetili da stupovi dima izgledaju potpuno jednako i da je dio fotografije ponovljen nekoliko puta.

Scenu je fotografirao Adnan Hajj, koji je fotografirao i posljedice izraelskog napada na Qanu/Kanu u kojoj su Libanonci tvrdili da je poginulo 56, a kasnije je Human Rights Watch potvrdio smrt njih 28.

Više o pokušaju podvale Reutersovog fotografa
... i još...

MAINSTREAM POGLED NA NAJNOVIJI BLISKOISTOČNI SUKOB

2006-07-28T11:08:00.000+02:00

Nekoliko je zajedničkih motiva, koji se provlače kroz mainstream medijska izviješća o ratu na Bliskom istoku:

* Pokušaj da se izraelsko korištenje vojne sile portretira samo kao pretjerana reakcija na otmice - ubojstva drugih vojnika, prilikom tih otmica se redovito zaboravljaju (otmice su, inače, same po sebi, čin rata) ignorirajući stotine raketa uperenih na izraelske civile od trenutka kad se Izrael povukao iz Gaze i raketne napade, koji su prethodili kidnapiranju dvaju izraelskih vojnika od strane Hizb Alle;
* Ignoriranje činjenice da je Hizb Allah, uz sirijsku i iransku potporu, nagomilao oružje u namjeri da ga upotrijebi protiv Izraela;
* Ignoriranje fundamentalne razlike između motiva dvije strane u sukobu. Izrael koristi silu kako bi zaštitio svje građane; Hamas i Hizb Allah koriste silu kao svoj pokušaj u naporu ka uništavanju Izraelske države;
* Ignoriranje fundamentalne razlike u ratnoj praksi dvije strane u sukobu. Izrael pokušava minimizirati civilne žrtve upozoravajući ljude da napuste određena područja prije napada; Hamas i Hizb Allah ciljaju civile istovremeno se skrivajući među vlastitim civilima. Hizb Allah također koristi kontrolne točke kako bi spriječio libanonske civile da napuste ratno područje;
* Ignoriranje činjenice da je Izrael napadnut s onog teritorija, s kojeg se povukao u cilju postizanja mira.

Također je važno primijetiti da oni, koji daju ovakva viđenja najnovijeg sukoba, uglavnom nikad nis ponudili bilo kakvu kritiku Hamasovih i Hib Allinih akcija, koje s prethodile izraelskom odgovoru. Kriticizam Hamasa i Hizb Alle obično se doda izjavama, u kojima je kritika primarno fokusirana na osudu Izraela...

KREŠIMIR RAGUŽ I JUTARNJI LIST

2006-07-27T09:58:00.000+02:00

Da, ovaj blog je namijenjen kritici medijskih izviješća s Bliskog istoka, ali teško je odoljeti i ne citirati i jedan pozivitan primjer.

Beirut: Kršćani i suniti ovaj put ne žele ratovati
Piše: iz Beiruta Krešimir Raguž

I dok se južni Beirut svakodnevno uništava, samo nekoliko kilometara dalje u kršćanskom dijelu grada trgovine i restorani normalno rade, a bogati bejrutski kršćani ponosno pokazuju svoje Ferrarije

Reporteri Jutarnjeg lista ovih su dana, probijajući se iz Sirije kroz nepregledne kolone izbjeglica, uspjeli ući u Beirut. Ondje smo zatekli posve specifično stanje, o kojem se vrlo rijetko izvješćuje.

Kao i u ranijim ratovima u tom gradu, prema kojima je čak i glavna ulica u Mostaru tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata zbog golemih razaranja dobila naziv Beirut, danas u Libanonu rat počinje i završava doslovo u središnjoj gradskoj ulici, koja se zove Tarik Saida El Kadimeh.

Sve južnije od te ulice, počevši s uporištem Hezbolaha u četvrti Al Dahyeh, pa do granice s Izraelom, područje je koje kontrolira šijitski Hezbolah. Tamo se gine, od tamo se bježi i većina fotografija o golemim razaranjima dolazi upravo s tog mjesta. Ono što ovu priču o Beirutu u ratu čini gotovo nevjerojatnom, druga je strane te iste ulice u kojoj od rata doslovno nema niti “r”. U njoj se, pak, odvijaju uobičajene kupnje, jede se, pije i zabavlja u restoranima. Naravno da se pritom i osluškuje što se događa u susjedstvu, no malo tko se, osim stranih turista, boji da će koji izraelski projektil zalutati u pogrešnom pravcu.

Iako stoji činjenica da su izraelski avioni tijekom posljednjih dana bombardirali navodne Hezblahove položaje sve do sjevera Libanona, pa su pogođeni i neki ciljevi s ove strane ulice, nitko od ovih ljudi ne boji se pretjerano za svoj život. Još nevjerojatnije zvuči da se dio njih čak i veseli kada nad južnim dijelom grada čuju eksploziju ili vide oblak dima, uvjeravaju nas neki od naših bejrutskih sugovornika.

Uvučeni u rat

Mi smo kršćani, a Izrael ne ratuje protiv nas nego protiv šijitskog Hezbolaha. Naravno da nitko od nas ne voli Izrael, dapače, mrzimo ga jer opet bespotrebno razara našu zemlju, što mora što prije prestati. No, ovdje nećete čuti ni jednu dobru riječ o Hezbolahu. Baš u trenutku kada smo se počeli oporavljati i živjeti normalno, kada su došle tisuće turista, isključivo zbog svojih sebičnih ciljeva Hezbolah nas je uvukao u rat koji je njihov, a ne naš - tvrde naši sugovornici, koji nisu šijiti.

Nastavite čitati Beirut: Kršćani i suniti ovaj put ne žele ratovati

PRAVILA ZA REPORTERE NA BLISKOM ISTOKU

2006-07-23T20:44:00.000+02:00

Mitchell G. Bard March 10, 2005

Thomas Friedman 2005. godine napisao je kolumnu u kojoj je naveo osam pravila za reportere, koji izvješćuju s Bliskog istoka. Ona uključuju pravilo broj 1:

Nikad nemoj započeti svoju priču iz Libanona, Gaze, ili Iraka s prekidom vatre; prekid vatre uvijek će biti gotov prije nego se prodaju sutrašnje novine.

Pravilo broj 3:

Izraelci će uvijek pobijediti, a Palestinci će se uvijek pobrinuti da Izraelci u svojoj pobjedi ne uživaju. Sve ostalo je komentar.

Friedmanove točke su dobre, ali je on ispustio nekoliko pravila, koja njegovi kolege redovito primjenjuju. Ona uključuju slijedeće:

Nšalji priče iz arapskih glavnih gradova; to je opasno i neće ti biti dozvoljeno izvješćivanje o bilo čemu, pto se vladi ne sviđa.

Ne trudi se naučiti hebrejski ili arapski; lakše je osloniti se na medije na engleskom, a izraelski tisak već ima svo prljavo rublje, koje ti treba.

Dođi do dramatične fotke. Ako je potrebo, kontekst možeš dodati kasnije.

One person's "terrorist" is another person's "freedom fighter," so refer to Arabs who murder Israelis as "gunmen" or "militants."

Grieving family members are always good for interviews and photos; it doesn't matter if those grieving are the victims of terror or related to the terrorists.

The State Department will always leak criticism of Israel and tell you why Israel's at fault.

Report any Palestinian spokespersons' comments as facts, but always cast aspersions on the veracity of Israeli officials.

More is expected from Israelis than Arabs; therefore, whatever happens is usually the Israelis' fault.

You can always find a Jew from Brooklyn who speaks perfect English to represent the radical Israeli point of view and a marble-mouthed Israeli with a heavy accent to represent the mainstream.

If both Jews and Arabs are unhappy, you can say the coverage is fair, even if it's biased and/or inaccurate.

Find sources to quote who agree with your personal views to make your subjective reports appear objective.

Repeat Arab claims first, verify later only if challenged.

Israel and the United States are always wrong ? unless the United States is criticizing Israel.

Israelis accused of abuses are newsworthy "man bites dog" stories while Arabs who do the same things are the equivalent of "dog bites man" and can be ignored.

Remember, if you anger the Jews, the worst they'll do is complain; if you upset the Arabs, the radicals might abduct or kill you.

Oni, koji prate medije i reagiraju na antiizraelski bias, moraju biti svjesni ovih pravila. Kritika načina izvješćivanja, ispravke netočnosti i brilijantne strategije a odnose s javnošću neće promijeniti prevladavajući ton u novinskim izviješćima. Jedina nada za poboljšanje izraelskog imagea u medijima je promjena ovih pravila. Netko mnogo pametniji od mene mora naći i načina za to, jer ja ne vjerujem da je to moguće i zato će mediji i dalje nastaviti prezentirati situaciju u Izraelu u iskrivljenom svjetlu.

KALINIĆ PONOVNO LAŽE

2006-01-11T21:25:00.000+01:00

Srčani i moždani udari stavili su točku na kraju jedne osebujne karijere djeteta siromašnih ruskih imigranata u Izrael. Ariel Šaron rođen je u okolici Tel Aviva daleke 1928. kad su sukobi Arapa i židovskih useljenika postali uobičajena matrica življenja. Nakon povlačenja Britanaca i prepuštanja uprave Ujedinjenim narodima te proglašenja države Izrael, Ariel Šaron bio je zapovjednik voda pješaštva tijekom, kako bi Izraelci rekli – Rata za nezavisnost. Naravno, Arapi i Palestinci baš i ne dijele mišljenje o karakteru tog, a i ratova koji su slijedili.

Kad su jedan mali Izrael napale brojne arapske vojske, naoružane od vama mrskih britanskih kolonijalista, a s ciljem da njegove stanovnike, od kojih su mnogi tek pristigli iz vaše civilizirane Europe, u kojoj su gotovo svi anihilirani, satre, ili natjera na plivački maraton Sredozemljem, onda se to ni ne može naszvati drugačije nego - Rat za neovisnost!

Inače, Sharon je imao vojničkog iskustva još od vremena prije Rata za neovisnost, jer je Hagana i osnovana radi obrane od arapskih bandi, na koje su, vama inače omrznuti britanski kolonijalisti, zatvarali oči, ili čak dovršavali etničko čišćenje, započeto od Arapa, kao što je to bio slučaj iseljavanje Hebrona nakon stoljeća neprekinute židovske prisutnosti u tom drevnom židovskom gradu 1929. godine... Židovi su se tamo vratili tek 1967. godine.

U bici za Jeruzalem Šaron biva teško ranjen. No nakon oporavka vraća se u IDF (Izraelske obrambene snage). Sudjelovao je i u ratu 1967. i to kao zapovjednik oklopne brigade. Zbog učinkovitosti je čak i pohvaljen. Rat 1973. dočekao je već kao vojni umirovljenik, ali zbog iskustva i dokazanih zapovjednih sposobnosti vraćen je u vojsku. Sudjelovao je u proboju između dviju egipatskih armija te je tako Egipat ostao bez cijelog Sinaja. Rat je zaustavljen kad su izraelski tenkovi bili udaljeni stotinjak kilometara od Kaira i tridesetak od Damaska. Svi su slavili pobjedu, iako je pobijedio Izrael, a i Šaron koji je u prosincu 1973. ušao u izraelski parlament Kneset. Ministar poljoprivrede postao je 1977. godine.

No svjetski poznat postao je kao ministar obrane koji je 1982. osmislio operaciju "Mir za Galileju", što je, u stvari, bila agresija na Libanon. U toj operaciji izraelska vojska opkolila je Bejrut. Opravdanje za akciju bile su sustavne provokacije PLO-a po sjevernom Izraelu. No istina je bila negdje drugdje. Problem s PLO-om (koji je narušio krhku ravnotežu između kršćana i muslimana došavši u Libanon u velikom broju nakon 1948., ali i nakon Crnog rujna 1970. iz Jordana) bio je upravo u tome što nisu napadali sjeveni Izrael. Oni su uporno u svijetu željeli s PLO-a skinuti stigmu "terorista" i prikazati PLO kao isključivog političkog predstavnika Palestinaca, s kojima se jedino može, i ima smisla - pregovarati. Uglavnom, superiorna izraelska vojska opkolila je zapadni Bejrut. Tamo su PLO i libanonski muslimani prijetili Izraelcima - koji su do Bejruta i stigli uz velike gubitke - da ih u samom gradu čeka samo smrt. PLO i Libanonci koji su ih podržavali bili su spremni na borbu za svaku kuću i za svaki zid, što će Izraelce stajati velikih ljudskih gubitaka.

Šaron je i sam bio svjestan koliko ga može koštati ulazak u Bejrut. Tamo se, naravno - slučajno nakon povlačenja brodovima PLO-ovih boraca u arapske zemlje, uz međunarodna jamstva za ostavljene civile (uključujući i jamstvo SAD-a) - "niotkuda" pojavila očekivana kršćanska Falanga i počinila pokolj nenaoružanih civila. Naravno da se izraelska vojska nije u to miješala jer se radilo, kako vole lamentirati neovisni analitičari, o unutarnjem sukobu s kršćanskom Falangom, koja je udarila po djeci, ženama i starcima Palestincima. Nekoliko stotina mrtvih Palestinaca i troje falangista.

Za razliku od vaše demagogije, evo i malo činjenica:

1982: Nadgleda izraelsku invaziju Libanona, gdje je PLO imao vojsku, koja je brojila tisuće ljudi, a u nastojanju da zaustavi terorističke napade i istjera sirijske trupe iz Bejruta. Nakon što su palestinski teroristi izvršili atentat na izraelskog veleposlanika u Ujedninjenom Kraljevstvu Shlomu Argova ranivši ga, Izrael je, u lipnju, pokrenuo Operaciju mir za Galileju ušavši u Libanon. PLO se povlači iz Libanona, a sirijske trupe evakuiraju Bejrut.

1982 (kolovoz): Bashir Gemayel, libanonski kršćanin, izabran je za libanonskog predsjednika, ali je ubijen, prije nego je preuzeo vlast.

1982 (rujan): Izrael dodjeljuje Libanonskoj kršćanskoj falangi - svom libanonskom savezniku - zadaću iskorjenjivanja preostalih terorističkih ćelija u dva palestinska izbjeglička logora Sabri i Šatili. Falangisti likvidiraju teroriste, ali ubijaju i civile.

1983. (8. veljače): Izraelska istraga o događajima oko Sabre i Šatile - Kahan komisija u svom izviješću (link), utvrđuje da apsolutno nema riječi o izranoj odgovornosti ni na Izraelu, ni na onome, tko je u njegovo ime radio, ali zaključuje da je Izrael neizravno odgovoran, jer nije uzeo u obzir opasnost od Falangista te ih nije zaustavio, kada je čuo izviješća o masakru. Komisija je zaključila da je Sharon previdio opasnost od osvete Falangista prema stanovništvu izbjegličkih logora i propustio narediti odgovarajuće mjere kako bi spriječio, ili smanjio opasnost po logore.

1983. (14. veljače): Sharon daje ostavku na dužnost ministra obrane.

1983. (21. veljače): Časopis Time tvrdi da tajni Anex B Kahan komisije izvješćuje o detaljima rasprave između Sharona i obitelji Gemayel, za vrijeme koje Sharon s njima raspravlja o potrebi da se Falangisti osvete za ubojstvo Bashira Gemayela. Sharon poriče te navode i tuži Time za klevetu.

1986. (14. siječnja): Američki je sud utvrdio da je Time oklevetao Sharona, objavljujći lažnu informaciju u svom članku iz veljače 1983. godine.

Naravno da oni nisu prvi počeli. Radilo se samo o osveti... Nije važno što, kako, kad i gdje, ali bitno da je osveta i da se izraelska vojska nije mogla, htjela, a i nije imala zašto miješati u unutarnji sukob s kojim ni tada, bolje rečeno nikada, nije imala nikave veze.

No, imao Šaron s tim veze ili ne, ostat će zapamćen i po tom "detalju".

Sharon će ostati zapamćen po tom detalju u prvom redu radi moralnih gnjida, kao što ste vi; naime, još mi je i jasno zašto je propagandna mašinerija palestinskih terorista pokušala iskoristiti situaciju što je Izrael bio u blizini da na njega prebaci odgovornost, iako se, i u ovom slučaju, radilo o krugu osveta radi pokolja, koje su u Libanon ako ne uveli, a ono sigurno najviše prakticirali upravo Palestinci. Dana 20. siječnja navršava se i 30. godišnjica jednog od tih pokolja od strane palestinskih terorista nad libanonskim kršćanima... 6 godina prije, nego su se dogodile Sabra i Shatila... preko 300 ljudi ubijeno, naselje uništeno... prešućeno, zaboravljeno... baš kao i mnogi drugi masakri, u krajnjoj liniji, baš kao i Hama, gdje je vaš ideološki istomišljenik Assad, sravnio grad sa zemljom, pobivši, usput, oko 20,000 (dvadeset tisuća) ljudi, jer se sumnjalo da je grad uporište Muslimanskog bratstva... ali ono što je zajedničko svim tim prešućenim masakrima nije to što Arapin ubija Arapina, već što u blizini nije bilo Izraela, da ga se za to okrivi.

A kad se zapadnjački antisemiti – osobito oni europski – maskirani u novinare-moraliste pridruže tom zbornom pjevanju, možemo samo reći «Hvala ti Bože, što Izrael danas postoji».

Ipak, s vremenom je uvidio, kao general koji praktički nije izgubio niti jednu bitku, da Izrael može dugoročno opstati samo i ako se formira samostalna palestinska država. Kao civil kasnije je izgubio bitku s hranom, tj. sendvičima koji su mu opasno ugrozili zdravlje. Njegov odlazak iz politike je neminovan jer, ako i uspije preživjeti niz moždanih udara, politikom se više neće moći baviti.

Njegov projekt ostaje nedovršen. Povlačenje iz Gaze trebalo je pratiti djelomično povlačenje i sa Zapadne obale. Bilo je predviđeno da se povuku četiri naselja, ali ono što ni sam Šaron nije bio u stanju izvesti je povlačenje iz npr. Ariela i Ma'ale Adumima. Za one koji nisu upućeni - Ma'ale Adumim nalazi se na Zapadnoj obali (Samarija i Judeja). Stoga, ako ostane u Izraelu, dijeli Zapadnu obalu na dva dijela, s tim da Palestincima ne ostaje skoro ništa od Istočnog Jeruzalema, koji oni vide kao svoj budući glavni grad.

Ma'ale Adumim je predgrađe vječnog i nedjeljivog glavnog grada Izraela Jeruzalema, a i za njega, i za Ariel Palestinci mogu dobiti zamjenski teritorij; naime, po Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a broj 242, Izrael se, u zamjenu za priznanje i priznato pravo na miran suživot, ima povući na OBRANJIVE granice. Linija prekida vatre iz 1949. nije nikakva sveta krava, ili međunarodno priznata granica već samo LINIJA PREKIDA VATRE; granice se tek imaju utvrditi.

Također je NAJOBIČNIJA LAŽ da bi ostanak Ma'ale Adumima u Izraelu presjekao buduću palestinsku državu na dva dijela.

Meni je normalno da Palestinci, U PROCESU PREGOVORA inzistiraju na Liniji prekida vatre; ali mi nije normalno da «samozvani stručnjak za terorizam» nije u stanju razlučiti osnovne pojmove u ovom sukobu... ili jest, ali NAVIJA za jednu stranu. Zašto ste se gospodine Kaliniću borili u onome što Hrvati vole nazivati Domovinskim ratom? Sram vas bilo što niste hrabrim borcima za slobodu dozvolili da vas pošalju preko Alpi! One, koje ne uspiju pobiti!

To je plan koji, čak i kad bi se Ariel Šaron mogao vratiti na mjesto premijera i pobijediti na izborima 28. ožujka sa svojom novom strankom (Kadima), nema tko prihvatiti s palestinske strane. To što bi im ponudio Šaron nudio je već Barak ali je bilo - glatko odbijeno. Ipak, ako ode Šaron, u ovom trenutku nema nikoga u Izraelu tko bi mogao ponuditi ono što je spreman ponuditi on, a da istovremeno preživi bijes vlastitih ekstremista.

U svakom slučaju, odlazak Šarona dovest će do dodatne nestabilnosti već ionako nestabilnog Bliskog istoka. Izjave poput onih Ahmadinedžadovih zasigurno neće problem ni za milimetar približiti rješenju. Osim ako se rješenjem smatra totalni rat do istrebljenja jednih i/ili drugih!

Bliski istok je nestabilan... kaže «stručnjak za terorizam» s Balkana. I naravno, opet su Izraelci krivi što Palestinci ne žele prihvatiti nikakav mirovni sporazum. Gospodine Kaliniću, znate li vi uopće za što se zalažu Hamas i Islamski Jihad i za što se, do jučer otvoreno, a od jučer kroz fazni plan, zalaže Fatah? Ne Palestina DO Izraela, već Palestina UMJESTO Izraela. Dakle, Arafat je odbio plan jer u njemu nije bilo priznato neko fiktivno PRAVO NA POVRATAK.

Sharon je znao na koji način s njima razgovarati te se jednostrano povukao iz Pojasa Gaze i izoliranih naselja u sjevernoj Samariji – sad je na Palestincima JEDNOM U ŽIVOTU odgovornost... a po svemu sudeći nisu joj dorasli. U Gazi je, blago rečeno, Divlji Zapad.

Ono, pak što Ahmadinejad govori nije ništa novo. Godinama se iranska, a i arapska javnost indoktriniraju takvom demagogijom, samo licemjerni Zapad inače, pred tim, zatvara oči. Sad, kad se Iran približava posjedovanju nuklearnog oružja, koje ima domet malo dalje od Izraela, sjetili su se licemjeri obratiti pozornost na ono, što on govori.

Izvolite... zavalite se u naslonjač, i pogledajte emisiju-dvije:

www.memri.org
www.memritv.org

Meni je osobno najdraža ona emisija za žene, u kojoj 3.5 godišnja djevojčica objašnjava zašto mrzi Židove, ali ima i fanova one, u kojoj psiholog objašnjava majkama da djeca, umjesto Mickey Mausa moraju s majčinim mlijekom upijati mržnju prema Židovima... neki mi pak friendovi kažu da je njima omiljena ona, u kojoj psihijatar objašnjava kako primitivni Zapadnjaci (to ste vi, gospodine Kaliniću, uvlačenju u fundamentalističku i terorističku guzu usprkos... još ako ste ateist i njihova prva žrtva) ne razumiju da smrt nije kraj, već odlazak u bolje sutra.

Za ljubitelje dramskog i igranog programa ima serija o Protokolima cionskih mudraca pa izuzetno dramatična scena iz Dijaspore, gdje Židovi ubijaju nevinog kršćanskog dječaka jer im treba njegova krv za pravljenje beskvasnog kruha za Pesah.

Ako imate dijete, preporučujem iranske crtiće o plemenitosti shehadeta za dječji uzrast.

Druže Kaliniću, do istrebljenja (istrage) vašeg, ili našeg (vaše ili naše) ipak je, prije svega, balkanska specijalnost. Vi ste, u 4 godine, uspjeli međusobno istrijebiti više ljudi, nego što je ubijeno u SVIM arapski-izraelskim sukobima do sada.

Čistite svoje dvorište!

SHARON PO SALIHU KONJHODŽIĆU

2006-01-06T04:59:00.000+01:00

Konjhodžić:

Drugi moždani udar koji je pogodio Ariela Sharona (77) u srijedu navečer ne mora značiti i kraj njegovog života, ali je sasvim sigurno to posljednja etapa jedne političke karijere koja će ostaviti duboke tragove u potrazi za dugo očekivanim i željenim srednjoistočnim mirom. Sharon je nakon operacije u besvjesnom stanju bio priključen na umjetna pluća.

General-jastreb koji se vremenom pretvorio u mirotvorca i izrastao u respektabilnog državnika imao je velike planove, odlučan da se osnivanjem nove stranke Kadime riješi ekstremnih desničara. Okupljanjem snaga mira nastojao je stvoriti što čvršću nacionalnu platformu koja bi mu osigurala neprikosnoveni pregovarački autoritet u odnosu s Palestincima, nakon općih parlamentarnih 28. ožujka. Ankete su Sharonu davale znakovitu prednost u odnosu na ostale političke suparnike.

Sharon, poznat po nadimku »buldožer«, kombinirao je vrlo uspješno silu i diplomatsku vještinu. Uvažavao je samo vlastita pravila vizije mira zbog čega je i napustio desničarski blok Likud u čijem osnivanju je svojedobno osobno sudjelovao. No, Sharon je vremenom sazrijevao.

Dosad jedino povlačenje s okupiranih teritorija izveo je Menachem Begin... pogađate, desničar. Baš njegova pripadnost desnoj opciji i omogućava povlačenje takvih poteza, jer se mogu uhvatiti u koštac s naseljenicima i postići koncenzus u narodu.

Što se, pak, ektremnih desničara tiče - oni su, u Izraelu, stavljeni VAN ZAKONA. To su naime Kahane-Chai (KACH). Likud nije ekstremna desnica, nego desnica, što je sasvim LEGITIMNA politička opcija.

Konjhodžić:

Shvatio je da će Arapi između Sredozemnog mora i rijeke Jordana za deset do petnaest godina činiti više od 50 posto stanovništva. Jedini odgovor na taj otvoreni izazov Sharon je našao u stvaranju dviju država: Izraela i Palestine. On je na putu do tog cilja bio jedini autoritet koji mogao donijeti teške odluke o povlačenju s palestinskih teritorija i uvjeriti Izraelce da to prihvate.

Demografske projekcije su se, dosad, uvijek pokazale pogrešne. Sharon se, dosad, povukao jedino iz Gaze i izoliranih naselja u sjevernoj Samariji... što bi on, po pitanju povlačenja, radio sutra, možeo samo nagađati, jer je povlačenje s područja gdje Izrael nema stratešku dubinu, a istovremeno, baš u tom području, živi njegovo gotovo cjelokupno stanovništvo, ipak malo drugačiji problem.

Bila bih sklona prije povjerovati u prebacivanje inicijative na neprijateljski teren, što je Sharon dobio jednostranim povlačenjem iz Gaze i 4 naselja u sjevernoj Samariji.

Konjhodžić:

Malo je onih i među najvrsnijim komentatorima koji mogu predvidjeti što bi mogao značiti Sharonov odlazak sa srednjoistočne političke scene. Sharonov politički nasljednik Ehud Olmert objektivno nema njegovu političku karizmu, privlačnost i kredibilitet. On je, istina, u petak potvrdio da će se izbori za Knesset održati u zakazanom roku, ali se čini malo vjerojatnim da će uspjeti očuvati Sharonovo političko nasljeđe.

U Izraelu je sve više upitno ne samo tko će biti novi Sharonov nasljednik već što će biti s Kadimom. U igri su mnoge političke sudbine, uključujući i bivšeg vođu laburista Shimona Peresa, ministra obrane Shaula Mofaza i mnogih drugih koji su se priključili Sharonu.

U izraelskoj nedovršenoj priči, Peres, koji želi sačuvati nobelovsku aureolu mirotvorca mogao bi se vratiti u svoje staro laburističko »jato«. U tim neizvjesnim gibanjima, u ulozi glavnog junaka mogao bi se ponovo pojaviti bivši premijer i novi vođa Likuda Benjamin Netanyahu. Na drugoj, palestinskoj strani, opći izbori 25. siječnja, ako se održe zbog sporenja oko glasanja Palestinaca u istočnom Jeruzalemu, mogli bi donijeti pobjedu Hamasa. Sudar tih dviju političkih krajnosti vodio bi novom međunarodnom pritisku da se učine obostrani ustupci na putu mira.

Ako se Peres vrati u Likud, još će jednom pokazati da je prije svega - politički oportunist.

Vjesnik

HA'ARETZ UHVAĆEN U (JOŠ JEDNOJ) LAŽI

2006-01-01T18:57:00.000+01:00

Ovaj je blog zamišljen kao osvrt na izvješćivanje hrvatskih medija o Bliskom istoku, ali smtrajući ovu vijest ilustrativnoj, objavljujemo je ovdje:
Makor Rishon objavio je da Haaretz mora platiti 24,000 šekela z alažno izviješće jedne od svojih novinarskih zvijezda, Akive Eldara, koji je defamirao Aryea Kinga, člana stranke Moledet i središnje figure oko zalaganja za razvoj židovske četvrti u istočnom dijelu Jeruzalema.

Ha'aretz se složio platiti navedeni iznos, a koji je predložio Jeruzalemski regionalni sud - što je 3 puta više od onoga, što je zahtijevao nižestupanjski sud; Ha'aretz je radije odlučio platiti uvećani iznos, nego se suočiti s presedanom, koji bi ga natjerao da objavi demantij na svakom mjestu, gdje je laž bila i objavljena, uključujući tu i englesko web izdanje Ha'aretza.

Naime, jeruzalemski Općinski sud ranije je naložio Ha'aretzu da Kingu isplati 8,000 šekela, jer je kao olakotnu okolnost shvatio to, što je Ha'aretz ubrzo objavio demantij te vijesti u svom hebrejskom izdanju.

King je uložio žalbu, obrazlažući je činjenicom da se demantij nikad nije pojavio u engleskom izdanju novina, na web siteu, ili u bilo kojem mediju, koji je objavio Ha'aretzovu laž.

Na Ha'aretzovu žalost, ideološka se istina na sudu se ne računa pod argument.

U svojoj je kolumni Eldar lagao da:

The son-in-law of [Irwin] Moskowitz, Aryeh King, manager of the Kedumim building company which is building the [Jewish] neighborhood [on the Mount of Olives], is the head of a Moledet cell at Hebrew University.

Eldarje također napisao da:

King told the local newspaper Jerusalem on Feb. 21 that he intends to populate 40 houses, with or without the city's permitting.

Kao što je Makor Rishon izvijestio:

King never married one of Moskowitz's daugthers, did not manage the Kedumim building company, and didn't even serve as the head of Moledet at Hebrew University. He also didn't say in his interview with the Jerusalem newspaper that he intended to populate the houses without permitting.

O ostalim slučajevima Haaretzovog r azvlačenja istine više na slijedećem linku.

HONEST REPORTING

2005-12-30T05:10:00.000+01:00

Klikni za prezentaciju
I još jednu

SALIH KONJOHŽIĆ I VIZIJA NEODGOVORNIH PALESTINACA

2005-12-21T02:38:00.000+01:00

Priča prva

Pobjeda Hamasa, manja pomoć EU-a
Link na članak iz Vjesnika

Hamas je preuzeo upravu nad najvećim gradovima koji imaju više od 1,1 milijun stanovnika

ANKARA (Od Vjesnikova dopisnika) - Četvrta runda palestinskih lokalnih izbora, održanih u četvrtak navješćuje vrlo znakovitu izbornu pobjedu pokreta Hamas, a time i nova burna zbivanja na srednjoistočnoj političkoj sceni.

Mnogi analitičari tumače to kao loš predznak za vladajući Fatah i njegovog vođu Mahmouda Abbasa koji će se na općim parlamentarnim izborima 25. siječnja suočiti s još jedinim testom vlastite popularnosti.

Prema podacima Središnjeg palestinskog izbornog povjerenstva, Fatah vodi u 121 gradova i sela, a Hamas u 81. Međutim, Hamas je preuzeo lokalnu upravu nad najvećim gradovima koji imaju više od 1,1 milijun stanovnika. Među njima su i tri od šest gradova na Zapadnoj obali - Jenin, Qalqiliya i Nablus. U mjestima gdje je pobijedio Fatah živi oko 700.000 Palestinaca, odnosno 400.000 manje.

Fatah je, što je posebno značajno, izgubio vladajuće pozicije u Pojasu Gaze. Stoga bi četvrta, posljednja runda palestinskih lokalnih izbora, mogla poslužiti i kao prvi politički barometar uspjeha ili neuspjeha palestinskih stranaka na predstojećim općim parlamentarnim izborima.

U takvoj situaciji, kad su slijedom optužbi za korupciju uzdrmani sami temelji Fatahove opstojnosti na palestinskoj političkoj sceni, Abbasovom glavnom stožeru trebat će mnogo političkog umijeća da se održi na kormilu trenutačno nepostojeće palestinske države.

U Izraelu, gdje Fatah uživa potporu, spremni su, kako se čini, prihvatiti rezultate palestinske političke zbilje.
Za boravka u Tel Avivu, povjerenik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana je izjavio da bi EU, inače najveći donator palestinskih vlasti, mogla smanjiti pomoć pobijedi li islamistički pokret Hamas na parlamentarnim izborima idućega mjeseca.

»Teško je očekivati da nam stranke koje ne osuđuju nasilje i u tome ustraju budu partneri«, rekao je Solana novinarima. Palestinski ministar Saeb Erekat ocijenio je Solaninu izjavu »neprihvatljivom« jer predstavlja »izravno miješanje u naše unutarnje stvari«.

Dakle, Hamas polako, ali sigurno osvaja sve više vlasti u Palestinskoj Samooupravi.

Izrael je odlučio prihvatiti volju palestinskih glasača.

Europa, je dugo odbijala staviti Hamas na listu terorističkih organizacija i razlikovala vojno i civilno krilo Hamasa i dozvoljavala priljev novca na Hamasove račune, ako su bili za razne socijalne programe (iako svaki strucnjak za teorirtam-početnik... ovdje ne račuam tzv. stručnjake, kao što je wanabee anarhist, ali s plaćom iz raznih proračuna - Pavle Kalinić zna da je socijalna djelanost islamističkih organizacija zapravo da'wa, ili način regrutacije novh članova): sad je Europa, a vjerojatno nakon neugodnih iskustava na svom kontinentu u Madridu i Londonu, ipak pokazala zabrinutost za jačanj Hamasa i spremna je zavrnuti slavine, iz kojih su se, proteklih godina, goleme količine novca slijevale, između ostalog, i u korumpirane političarske džepove (što je i pogodovalo dolasku nekorumpiranog Hamas ana vlast), ali i u terorističke riznice, čime je Europa postala neizravno odgovorna za smrt izraelskih civila.

Saeb Erakat, očekivan, izražava nezadovoljstvo... a sad, priča druga...

Priča druga

Novi uzlet Bibija zabrinuo Palestince
Link na članak iz Vjesnika

ANKARA (Od Vjesnikova dopisnika) - Bivši izraelski premijer Benjamin Netanyahu - Bibi (56) preuzeo je na stranačkim izborima vodstvo Likuda. On je nakon 98 posto prebrojanih glasova dobio 44,6, a njegov glavni suparnik, aktualni šef diplomacije Sylvan Shalom 33 posto glasova. Treći ozbiljniji kandidat Moshe Feiglin, osvojio je naklonost 15 posto stranačkih delegata.

Bibijeva pobjeda, iako očekivana, pokazuje polariziranje snaga na izraelskoj političkoj sceni. Naime, za razliku od premijera Ariela Sharona, Netanyahu je najavio zauzimanje vrlo čvrstog stava prema bilo kakvom povlačenju židovske države s okupiranih palestinskih teritorija.

Netanyahu je, kratko nakon izborne pobjede, obećao jačanje stranke. Rekao je kako s optimizmom gleda na prijevremene izbore. Bibi nije zaboravio i svog glavnog rivala premijera Ariela Sharona. Zaželio mu je što brži oporavak nakon pretpljenog lakšeg moždanog udara, ali ne i izbornu pobjedu.

Hoće li Netanyahu uspjeti pomrsiti račune Sharonu, ne ovisi toliko o njemu, koliko o zdravstvenom stanju njegovog političkog protivnika. U svakom slučaju, s Bibijem Likud postaje agresivniji u borbi za vlast, a Palestinci zabrinutiji.

Netanyahu je rođen u Tel Avivu 1949. Od 1967. do 1973. bio je vojnik i komandoski časnik. Njegov politički uspon počinje 1984. kad je postavljen na dužnost šefa izraelske misije pri UN-u. Četiri godine kasnije, ušao je u Knesset (parlament) i vladin kabinet. Netanyahu je 1996. postao premijer da bi 1999. izgubio opće izbore. Kratko vrijeme obnašao je dužnost šefa diplomacije (2002.-2003.), a potom ministra financija (2003.-2005.). Sa suprugom Sarom ima dvoje djece.

Iako su Izraelci spremni prihvatiti Hamas na vlasti, Palestinci, osim što se ponekad znaju raznijeti među izraelskim civilima još bi Izraelu birali i Vladu. Oni su zabrinuti usponom Netanyahua, koji je, poštujući ono, što je Rabin potpisao, iako se s tim nije osobno slagao, prepustio Palestincima, od svih izraelskih premijera, najviše teritorija na samoupravu.

Za razliku od terorističkog Hamasa, Netanyahu je negdje na potezu od desnog centra do umjerene desnice, političar iz demokratskog društva, koji se desni centar do meka desnica, koji pštuje preuzete obveze, iako se s njima osobno ne slaže... što je, u krajnjoj liniji, njegovo legitimno pravo. Ipak, Konjhodžić mora naglasit da su Palestinci zabrinuti njegovim izborom. Zanimljivo je kako je sam Sharon odjednom postao poželjni umjerenjak.

Nakon svih ovih godina demoniziranja Izraela od strane novinara, a što je počelo Drugom intifadom, meni se pale alarmne lampice, kad novinari, a i europski političari, počnu nekog izraelskog političara tapšati po ramenima... nadam se da će Bibi dobiti izbore i da će ga, za to vrijeme, pratiti samo prijekori licemjerne Europe i (gotovo) zločinačkog novinarstva (vidjeti slučaj al Dura).

NASTAVAK SAGE O CRVENOM KRISTALU U VEČERNJAKU

2005-12-11T05:18:00.000+01:00

Novi simbol Crvenog križa više nije križ, već crveni kvadrat s bijelim unutrašnjim poljem, odlučeno je na međunarodnoj konferenciji na kojoj je 192 zemalja potpisnica Ženevske konvencije pristalo na promjenu simbola ove humanitarne udruge i time otvorilo put Izraelu da joj se pridruži nakon šest desetljeća odbijanja ulaska.

Netočno. Crveni kristal izglasovan je kao dodatni simbol Međunarodne federacije - uz postojeće križ i polumjesec.

Promjena simbola rezultat je nastojanja da se okonča nesporazum Sirije i Izraela, kao i svih budućih sukoba između zemalja koje su do sada koristile simbol crvenog križa ili crvenog polumjeseca. Izraelska služba spašavanja Magen David Adom, koja je ranije koristila crvenu Davidovu zvijezdu za obilježavanje hitne pomoći i medicinskih radnika, moći će u humanitarnim misijama po svijetu i dalje stavljati crvenu zvijezdu u sredinu novog simbola, dopusti li to zemlja domaćin.

Netočno. Ne postoji nikakav sukob Sirije i Izraela oko simbola, već samo problem arapskih i islamskih zemalja, kojima smeta davidov štit / zvijezda još od 1949., a ostatak članstva licemjerno prešućuje ova dvostruka mjerila. Jer, polumjesec je dozvoljen već više od stoljeća, iako sam križ uopće nije bio zamišljen kao religijski simbol.

Sukob između Sirije i Izraela izbio je kada Sirija nije željela izglasovati uvođenje dodatnog simbola ni nakon međusobnog priznanja izraelskog Crvenog Davidovog štita i palestinskog Crvenog polumjeseca, jer su sad Sirijci željeli dodatne ustupke od Izraela (da Izrael dozvoli ekipe sirijskog Crvenog polumjeseca na Golanu).

Izglasavanje novog simbola nije prošlo bez oporbe. Sirija je odbila prihvatiti novi simbol sve dok se u Damasku ne omogući pristup humanitaraca sirijskim građanima u visoravni Golan, koja je pod izraelskom okupacijom od 1967. godine.

Konačno.

Brojne muslimanske zemlje pokušale su zaustaviti ulazak Izrael u humanitarnu organizaciju Crveni križ, no dvije trećine glasova ipak su bile pozitivne za promjenu starog simbola.

Brojne muslimanske zemlje pokušale su spriječiti uvođenje dodatnog simbola, što je tek preduvjet za mogućnost primanja Izraela u ovu organizaciju, a radi dvostrukih standarda - jednih za sve ostale, a drugih za Izrael.

O tome da li će Izrael uspjeti postati član, nakon 60 godina pokušavanja, čak i pod ovakvim, za Izrael pomižavajućim uvjetima, tek ćemo vidjeti.

Link na vijest u Večernjaku

VEČERNJAK O IZGLASAVANJU DODATNOG SIMBOLA IFRC-a

2005-12-07T04:31:00.000+01:00

Na Protokolima cionskih mudraca, 25. studenog donijeli smo vijest o konačnom primanju izraelskog Crvenog Davidovog štita u Međunarodnu federaciju Crvenog križa i polumjeseca, a koji bi bio moguć kad bi federacija izglasovala upotrebu novog, neutralnog simbola, koji bi Izrael MORAO koristiti, a ostali MOGLI.

Današnji pak Večenrnjak tu vijest donosi u slijedećem formatu:

Diplomati 192 zemlje, potpisnice Ženevskih konvencija, sastali su se u Ženevi kako bi izglasali odluku o promjeni simbola Međunarodnoga crvenoga križa (ICRC).
Predstavnici ICRC-a smatraju da organizacija umjesto sadašnjeg znaka crvenoga križa treba dobiti novi neutralni simbol, koji će biti prihvatljiv svim zemljama.

Izrael

Ako diplomati prihvate prijedlog ICRC-a, tu će organizaciju ubuduće predstavljati znak crvenog romboida na bijeloj pozadini, odnosno crveni kristal, kako ga službeno nazivaju predlagači. Trenutačno, prema Ženevskim konvecijama, u svijetu su službeno priznata dva simbola koja pružaju zaštitu liječnicima i humanitarnim radnicima u kriznim situacijama – crveni križ i crveni polumjesec.

Te simbole odbija upotrebljavti Izrael, koji ima simbol crvene Davidove zvijezde, nepriznate međunarodnim konvencijama, zbog čega ta zemlja nije članica ICRC-a. Od 1863., kada je crveni križ određen za neutralni simbol, pa do danas više je zemalja pokušavalo uvesti svoje posebne simbole, ali ICRC to nije dopuštao.

Ostatak vijesti na Večernjakovom linku

Vijest je okrenuta naopako. Crveni križ je, od početka, upotrebljavao križ. Osmanlije su počeli upotrebljavati polumjesec pa je i taj znak prhvaćen.

Ulasku Izraela u Federaciju protive se arapske države, a koje su prethodni primljene u federaciju i to tumače svojim odnosom prema židovskom simbolu, kao onom, za njih neprihvatljivom.Takvo njihovo objašnjenje prihvaćaju u Federaciji bez problema.

U međuvremenu je i Iran (za vrijeme šaha) htio upotrebljavati crvenog lava i Federacija je takvo rješenje - prihvatila.

U centru problema nije simbol, koji bi Izrael koristio, već neprihvaćanje Izraela kao takvog, od strane arapskih zemalja, a što Federacija prihvaća kao dovoljni argument.

TERORIZAM U NETANIJI PREMA AP-u

2005-12-05T18:52:00.000+01:00

Danas se, ispred shopping centra u Netaniji, raznio bombas-samoubijica, ubivsi, pri tome, 5 ljudi i ranivsi vise od 50, od cega 4 tesko.

Da nije bio primijecen i zaustavljen na ulazu, broj zrtava bio bi daleko veci.

AP objavljuje vijest u slijedecem kontekstu:

Link na Israellycool

UN se i ovaj put pokazao u pravom svjetlu, kada je odbio osuditi ovaj najnoviji teroristički napad:

KASAMI I PROBIJANJE ZVUČNOG ZIDA IZNAD GAZE

2005-11-17T20:36:00.000+01:00

Prije nekoliko dana pozornost svjetskih medija privukla je vijest o nadzvučnim preletima izraelskog ratnog zrakoplovstva nad Pojasom Gaze. Tako su i hrvatski mediji posvetili svoj prostor toj vijesti, kao i nepotvrđenim podacima o tome da takvi preleti štete psihičkoj stabilnosti palestinske djece. Ovaj put, svojim nas je baroknim stilom uveselio Feral:

SADISTIČKE METODE IZRAELSKE VOJSKE

"ZVUČNIM BOMBAMA" NA PALESTINCE

Nakon što su izraelske vlasti iselile Izraelce iz pojasa Gaze, vojska te zemlje dobila je priliku za iskušavanje nove, krajnje sadističke metode mučenja palestinskih civila. Ta se metoda sastoji od takozvanih "zvučnih bombi", odnosno probijanja zvučnog zida letenjem avionima vrlo nisko iznad naselja. Palestinci su zvuk usporedili s "potresom ili ogromnom bombom", a njegov efekt kao "udar zračnog zida" koji uzrokuje bol u ušima, krvarenje iz nosa i "drhtanje iznutra". Prema riječima lokalnih liječnika i psihijatara i službenika Ujedinjenih naroda, zvučne bombe, kojima izraelska vojska terorizira palestinske civile već više od tjedan dana, uzrokuju strah, panične napade kod djece, grčenje mišića, privremeni gubitak sluha, probleme s disanjem, nesanicu, iscrpljenost i pobačaje, kojih se broj znatno povećao posljednjih dana. Osim toga, zvučni udari izazvali su i brojna napuknuća zidova i pucanje prozorskih stakala.

U samo tjedan dana Izraelci su u pojasu Gaze izveli 30-ak ovakvih napada. Prema riječima psihologa Programa za mentalno zdravlje u Gazi Eyada El Sarraja, "stres izazvan zvučnim udarima je fenomenalan – ljudi odu na spavanje, a Izraelci započnu s napadima iza ponoći, a zatim svakih sat–dva. Kada ponovno pokušate zaspati, započne novi napad. Budući da se to dešava svaku noć postajete iscrpljeni, užasno napeti i stalno čekate novi napad". Jedan je svjedok rekao da mu se činilo kao da je "usred bombe" i da je mislio da je cijela ulica srušena.

Izraelski je vojni vrh, pak, s nevjerojatnim cinizmom izjavio da su napadi zvučnim bombama usmjereni na "slom civilne podrške naoružanim palestinskih grupama", te da oni zapravo štite civile: "Pokušavamo poslati poruku na način koji ne škodi ljudima, pazimo da nikog ne ozlijedimo, a nismo kao teroristi koji pucaju u civile", nonšalantno su objavile izraelske vlasti.

Naravno, niti jedna riječ (barem iz dijela, koji je došao do mene) ne uzima u obzir kontekst samih letova (legitiman odgovor na svakodnevno lansiranje Kasam raketa s područja Palestinske uprave - pojasa Gaze). Za razliku od nadzvučnih letova. Kasami ubijaju...

Posljedice udara Kasama
Još posljedica udara Kasama
Udar Kasama - pogled izvana

Znanstvenici za mir na Bliskom istoku (Scholars for Peace in the Middle East) prozvao je Psihologe za društvenu odgovornost (Psychologists for Social Responsibility), a u svezi njihove izjave da su nadzvučni letovi zapravo vid psihološkog rata protiv stanovništva pojasa Gaze. Psiholozi su u izjavi izrazili i zabrinutost da će ovi letovi povećati ionako visoku razinu stresa i psiholoških poremećaja uvjetovanih stresom kod civilnog stanovništva Pojasa. Psiholozi, doduše, priznaju da su preleti odgovor na lansiranje Kasama po izraelskim naseljenim mjestima i gradovima. Njihova izjava završava tvrdnjom da će mir na Bliskom istoku postati moguć tel uspostavom

...nezavisne, teritorijano neprekinute palestinske države na području Zapadne obale i Gaze s Jeruzalemom kao glavnim gradom.

Znanstvenici za mir na Bliskom istoku (SPME) zabrinuti su ovakvom izjavom, koja je prezentirana u američkom Kongresu. Ona osuđuje izraelsku politiku bez je u njoj objašnjen kontekst madzvučnih preleta. Istovremeno, svoju izjavu o štetnosti preleta na psihološko stanje stanovnika Pojasa ova udruga temelji na neobjektivnim izvorima. Najvažnije, ovakva izjava zloupotrebljava provesionalne kredencije u političke svrhe.

Kontekst preleta je jasan. Oni su odgovor na lansiranje Kasama prema izraelskim naseljenim mjestima i gradovima. Neimenovani izraelski dužnosnik izjavio je da će šreleti prestati kad prestane lansiranje Kasama. Također je jasno da preleti ne ubijaju - Kasami, su naprotiv, smrtonosno oružje. Ta razlika nije spomenuta u izviješću ove Udruge.

Na drugoj strani i same tvrdnje o visokoj zdravstvenoj štetnosti preleta su sumnjivi. Izjava nigdje ne pruža dokaze o navodnoj štetnosti - kako kratkoročnoj, tako i dugoročnoj. U stvari, Udruga koristi podatke jednog jedinog palestinskog psihijatra Štoviše, taj isti psihijatar često je citiran u medijima kao branitelj samoubilačkih napada - o tome je Honest Reporting nedavno objavio i izviješće.

FOTOGRAFIJA GOVORI VIŠE OD RIJEČI?

2005-10-27T03:01:00.000+02:00

Danas se dogodio teroristički napad u Haderi i ABC News je o tome objavio vijest, zajedno s fotografijom ove uplakane djevojčice.

U naslovu članka stoji:

Blast Kills 5 Israelis, Erodes Peace Hopes

Podnaslov:

Palestinian Suicide Bomber Kills Five Israelis, Damaging Peace Hopes After Gaza Pullout

A caption ispod fotke kaže:

Rahama Abu Zeid cries next to a picture of her 20-year-old brother Hassan Abu Zeid at the family house in the West Bank town of Qabatiyeh Wednesday Oct. 26, 2005. His name was announced over a bullhorn in Qabatiyeh, residents said, as the suicide bomber that blew himself up earlier at a falafel stand in an open-air market in the Israeli city of Hadera killing himself and five Israelis in the deadliest attack in Israel in more than three months. The Palestinian Islamic group Islamic Jihad claimed responsibility for the attack. (AP Photo/Mohammed Ballas)

ABC News
Da to nije prvi put svjedoči Israellycool

RACHEL CORRIE - LIK, KOJI SU STVORILI MEDIJI I ZAŠTO MRTVI ŽIDOVI NISU VIJEST

2005-10-26T03:07:00.000+02:00

Rachel Thaler, aged 16, was blown up at a pizzeria in an Israeli shopping mall. She died after an 11-day struggle for life following a suicide bomb attack on a crowd of teenagers on 16 February 2002.

Even though Thaler was a British citizen, born in London, where her grandparents still live, her death has never been mentioned in a British newspaper.

Rachel Corrie, on the other hand, an American radical who died in 2003 while acting as a human shield during an Israeli anti-terror operation in Gaza, has been widely featured in the British press. According to the Guardian website, she has been written about or referred to on 57 separate occasions in the Guardian alone, including three articles the Saturday before last.

The cult of Rachel Corrie doesn’t stop there. Last week the play, My Name is Rachel Corrie, reopened at the larger downstairs auditorium at the Royal Court Theatre (a venue which the New York Times recently described as ‘the most important theatre in Europe’). It previously played to sold-out audiences at the upstairs theatre when it opened in April. (It is very rare to revive a play so quickly.)...

The Spectator

The Rachel Corrie Cantata

MEDIJI NA FRANKFURTSKOM SAJMU KNJIGA - DIO II.

2005-10-24T17:55:00.000+02:00

Prošle je godine partner, ili posebni gost, na Frankfurstkom sajmu knjiga bio Arapski svijet. Mediji su uredno izvijestili o tome da je dana 6. listopada otvoren, 56. po redu i po broju izlagača dotad najveći, Frankfurtski sajam knjiga... Ovdje donosimo Iskonovo izviješće ne da bi ga stavili pod povećalo, već jer je dostupan na internetu i već na hrvatskom jeziku. Intonacija i sadržaj velike većine hrvatskih i svjetskih medija bili su u sličnim tonovima. Najviše se pažnje posvećivalo sudjelovanju arapskih zemalja i dijalogu između islama i zapada.

'Počasni gost' ovogodišnjeg Sajma je Arapski svijet i u okviru tog programa u Frankfurtu gostuju dvadeset i dvije zemlje iz Arapske lige, odnosno, više od 200 autora iz tih zemalja.

Sajam je otvorio njemački kancelar Gerhard Schröder, zajedno s tajnikom Arapske lige Amrom Musom. Oba su političara u svojim govorima na svečanom otvorenju istaknuli važnost ovakvih događaja za promicanje dijaloga kultura zapadnog i arapskog svijeta. Tom je prilikom kancelar kritizirao one koji na arapski svijet gledaju s predrasudama i istaknuo prisutnost izdavača i autora iz arapskih zemalja kao priliku da se to ispravi.

Na tom se sajmu, međutim, po prvi put pojavila i antisemitska literatura i to upravo na izložbenom prostoru arapskih zemalja, u pozadini fanfara, koje su veličale dijalog između zapada i Eruope. S obzirom da se takva slika nikako nije uklapala uz fanfare, bilo je valjda naljakše pred njom zatvoriti oči. Posljedica: oba je slika u medijima ostala nezabilježena. Došao je i 57. Sajam knjiga u Frankfurtu...

Frankfurtski sajam knjiga 2005. - mogućost ispravljanja starih grešaka

Da li su Nijemci naučili nešto od prethodnog Sajma? Što se događa na ovogodišnjem sajmu i kako je medijski pokriven?

U dvorani 5, u kojoj su izlagale arapske zemlje, radio Deutche Welle, kao i njemačko ministarstvo vanjskih poslova, izlagala je i Islamska Republika Iran, na izloženom prostoru velikom kao izložbeni prostori svih arapskih zemalja na Sajmu.

Osim djela iranske književnosti, iranci su sa sobom donijeli i antisemitske pamflete na engleskom jeziku, koje, začudo, nitko od ostalih izlagača u dvorani, kao ni medija, koji su pratili izložbu nije vidio.

Na blogu Protokoli cionskih mudraca može se pročitati dojmove jednog od brojnih posjetitelja ovogodišnjeg sajma o iranskom dijelu izložbe.

JTA

Zombietone News o ovogodišnjem Sajmu

RACHEL...

2005-10-23T15:11:00.000+02:00

Klikni za fotografiju u originalnoj veličini

Rachels... link na članak o ulozi novinara u bliskoistočnom sukobu

CRTICA IZ HRVATSKIH MEDIJA

2005-10-17T13:08:00.000+02:00

Jučer je, na cesti za Gush Etzion, izvršen teroristički napad Brigada mučenika al Akse (krilo Fataha) na ljude, koji su čekali prijevoz za Gush. Naslovi o tom dogašaju u hrvatskim medijima - nula.

Kao odgovor na taj događaj, Izrael je prekinuo kontakte s Palestincima (još od Osla, Palestinci u mirovnom procesu imaju i neke obveze - npr. boriti se protiv terorizma na svom teritoriju, da ne govorimo o razoružavanju vlastitih pripadnika; naime, Fatah, čije su krilo i Brigade mučenika al Akse, je još uvijek vladajući pokret Palestinskoj Samoupravi).

Danas, naslov u Večernjaku: Izrael prekinuo sigurnosne kontakte s Palestincima

Što je u pitanju: inercija, intelektualna ljenost, bezmozgovno copy/paste s linkova HINA-e, ili Al Jazeere, politički aktivizam? Niti znam, niti me, iskreno govoreći zanima. Niti bi me trebalo zanimati. Ono što mene zanima jest slika, koja se ovakvim neodgovornim novinarstvom gradi o Izraelu. A znam kakva se slika gradi, jer sam donedavno i živjela u Hrvatskoj i imam još uvijek i mnogo prijatelja i poznanika u Hrvatskoj... a to su redom ljudi, koji nemaju negativno stajalište o Izraelu... ali su zbunjeni tom slikom.

Što li tek misle oni, kojima Izrael nije simpatičan?

Tko će snositi odgovornost za (ne)namjerno negativno portretiranje Izraela i moguće posljedice?

VJESNIK PONOVO BRILJIRA

2005-05-23T17:04:00.000+02:00

vjesnik_23_5 Abu Nafha.

U današnjem Vjesniku ponovo imamo prilike pročitati najnovije povijesne činjenice o najsvetijem mjestu za Židove, koje Vjesnikov novinar mrtav-hladan navodi kao muslimansko sveto mjesto Brdo Hrama!!!

Kojeg Hrama?? Čijeg Hrama? Židovskog Hrama, ako je vjerovati nevažnim detaljima, kao što su tradicija od 3000 godina, arheološki dokazi i pisani dokumenti.

Time Vjesnik svojim čitateljima nastavlja prikazivati svoju verziju tuđe povijesti, i opravdava nastavak svoje primitivne anti-izraelske retorike, koja uključuje okrivljavanje Sharona za početak intifade, jer to je, ipak, muslimansko sveto mjesto.

Drsko i žalosno... ali nikako iznenađujuće.

LICEMJERJE HRVATSKIH MEDIJA

2005-05-21T17:03:00.000+02:00

vjesnik_21_05 Abu Nafha.

Jučerašnji Vjesnik objavio je gornju vijest s popratnom fotografijom. Prestrašno. Palestinski militanti raketiranjem izraelskih civilnih naselja unose napetost u primirje...??!

Fotografija uz vijest, uz tekst redovna izraelska odmazda ne samo da je izvađena iz konteksta, nego služi kao opravdanje za napade na izraelske civile, a isto tako lažno predstavlja akcije izraelske vojske, jer sugerira da je svaki napad na izraelske civile ili vojsku redovito popraćen odmazdom u vidu rušenja palestinskih kuća.

I što to znači

Izrael će pojačati vojne operacije u pojasu Gaze?

Koje vojne operacije? S obzirom da se šef Reutersovog deska za Izrael zove Nidal Al-Mughrabi, a da je dopisnik Vjesnika za Bliski Istok, Salih Konjhodžić, koji se javlja iz Ankare, ovakva konstrukcija vijesti ne čudi.

Ovakvo izvješćivanje nikako nije iznimka nego pravilo, a upravo Vjesnik prednjači u tome. U nedavnom razgovoru sa Amosom Ozom, takodjer objavljenom u Vjesniku, Amos Oz je citiran da je izjavio:

Nije problem u zidu, nego je pitanje zašto zid prolazi posred Palestine?

Naravno, Vjesnikov novinar, kao i većina njegovih hrvatskih kolega, ima potpunu slobodu u konstruiranju vijesti i citata, jer je opće poznata stvar da su jadni Palestinci žrtve agresije...itd.

ISELJAVANJE KRŠĆANA S PODRUČJA PALESTINSKE SAMOUPRAVE - ČINJENICE, UN-ova TIJELA I VJESNIK

2004-12-29T13:05:00.000+01:00

Povodom ovogodišnjih Božićnih blagdana, UN-ov Ured za koodinaciju humanitarnih pitanja (OCHA) i UN-ov posebni koordinator za bliskoistočni mirovni proces (UNSCO) objavili su, 20. prosinca 2004. godine izvješće o iseljavanju kršćana s područja Bethlehema (Betlehema), koji ignorira činjenice o početku povećanog iseljavanja kršćana s tih područja, još iz 1997. godine te stavlja težište na razdoblje nakon početka druge Intifade, odnosno ponovnog ulaska izraelske vojske u Bethlehem.

Izvješće glavnog krivca za ekonomsko i političko propadanje grada stavlja na izraelsku sigurnosnu politiku (židovska naselja, kontrolne točke i izgradnja Sigurnosne ograde dovele su do prekida tradicionalnih veza između Bethlehema i Jeruzalema, što je dovelo do ekonomskog i političkog propadanja; ovo je, pak, po autorima izviješća, rezultiralo emigracijom kršćanskog stanovništva). Dakle, po ovom izvješću, pogoršani ekonomski uvjeti jedini su razlog kršćanske emigracije s područja Bethlehema. Autori, pak, ništa ne govore o iseljavanju kršćana s ostalih područja pod kontrolom Palestinske Samouprave.

Izvješće je objavio AP, a Vjesnik (Salih Konjhodžić) je, u ovom članku, pak, ne naznačavajući izvor svoje priče istu još više preradio. Salih Konjhodžić tako Sigurnosnu ogradu, ili, Sigurnosnu barijeru naziva Zidom apartheida. Nadalje, čitajući Vjesnikov članak, čitatelj stječe dojam da je razlog manjeg broja turista baš izradnja Sigurnosne ograde, koja je hermetički zatvorila grad. Međutim razlog smanjenom broju turista i hodočasnika upravo je nasilje uzrokovano Intifadom, s tim da je, od proljeća 2004. godine, zabilježeno znatno povećanje broja turista i hodočasnika, zahvaljujući smanjenju terorističkih napada za 80%, a do čega je došlo upravo izgradnjom Sigurnosne ograde.

A što, o iseljavanju kršćana, ne samo iz Bethlehema, već i s ostalih područja Palestinske Samouprave, kažu činjenice s terena?

Malobrojna arapska kršćanska zajednica na području pod kontrolom Palestinske Samouprave najveća je žrtva Intifade i rezultira ubrzanom kršćanskom emigracijom i s tih područja od rujna 2000. godine.

KRŠĆANSKA POPULACIJA NA TERITORIJU PA SMANJUJE SE OD 1997.

Ibrahim Kandelaft, savjetnik za kršćanska pitanja nedavno preminulog predsjedavajućeg Palestinske Samouprave, Yassera Arafata (Jasera Arafata) napravio je 2002. godine procjenu kršćanske populacije na teritoriju pod kontrolom Palestinske Samouprave; iz nje je vidljivo da se bro kršćana na području Judeje i Samarije (Zapadne obale Jordana) smanjio s 35,000, koliko ih je bilo 1997., na 25,000 u 2002., što je smanjenje za 29 posto. Istovremeno, broj kršćana u Pojasu Gaze smanjio se sa 2,500 (koliko ih je bilo 1997.) na 2,000, što je smanjenje za 20 posto.

Dr. Bernard Sabella sa Sveučilišta u Bethlehemu (Betlehemu) procjenjuje da je područje Palestinske Samopurave (PS), od 1997. godine do početka nasilja 2000. godine napuštalo oko 300 do 400 kršćana godišnje; od početka Intifade (jesen 2000. godine) područje pod kontrolom PS napušta oko 600 kršćana godišnje. Izraelska civilna administracija za Sporne teritorije (Judeja, Samarija / Zapadna obala Jordana i Pojas Gaze) procjenjuje da je broj kršćana, koji su napustili Sporne teritorije, od rujna 2000. godine oko 10,000.

Nekad prosperitetna kršćanska zajednica na Spornim teritorijima urbaniziranija je, bolje obrazovana, s većim postotkom white-collar professionals, manjim domaćinstvima i nižim natalitetom od muslimanske zajednice. Kršćani u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali Jordana) koncentrirani su u dvjema enklavama oko Jeruzalema: na području Ramalle (Ramallaha), gdje ih je oko 16,000 i na području Bethlehema (uključujući gradiće Beit Jala and Beit Sahur), s oko 9,000 kršćana. Na oba navedena područja kršćani su izgubili većinu za vrijeme jordanske vlasti (1950-tih i 1960-tih), zahvalujući izbjeglicama iz Izraela, kršćanskoj emigraciji i nižem kršćanskom natalitetu.

Od rujna 2000. godine, ekonomska stagnacija, visoka stopa nezaposlenosti, nedostatak sigurnosti unutar PS, kao i izraelsko zatvaranje gradova na području Judeje i Samarije (Zapadne obale Jordana) uslijed palestinskog nasilja, utjecali su na sve Palestince, bez obzira na njihovu vjersko opredjeljenje. Kršćani na području Bethlehema (Betlehema) posebno su snažno zahvaćeni ovakvim razvojem situacije, jer su, za razliku od kršćana s područja Ramalle, sačuvali svoju afiliaciju s kršćanskim središtem, bolnicama i obazovnim institucijama u Jeruzalemu.

KRŠĆANI SVE ZABRINUTIJI ZBOG ISLAMIZACIJE ŽIVOTA U SVOJIM KLJUČNIM GRADOVIMA

Bethlehemski (betlehemski) kršćani pružaju usluge kršćanskim hodočasnicima i ostalim turistima kroz upravljanje hotelima, restaurantima i manufakturama i prodavaonicama suvenira. Odnosi između kršćana i muslimana u Bethlehemu obilježeni su napetostima i nasiljem. Bethlehemski kršćani žalili su se na napade susjednih muslimanskih beduinskih plemena i kupovinu raspoložive zemlje od strane muslimana iz Hevrona (Hebrona), a koja ih onda do kraja marginalizira u njihovoj enklavi. Bethlehemski kršćani najzabrinutiji su, pak, islamizacijom javnog života na području Bethlehema, kao i nametanjem islamskog načina ponašanja i propisa, posebno glede žena.

Nakon što je teriorij pod kontrolom Palestinske Samuprave obuhvatio i Bethlehem (Betlehem), 1995. godine, kršćani su ostali odsječeni od svog crkvenog središta u Jeruzalemu; situacija uslijed palestinskog nasilja gotovo je prekinula bilo kakve kontakte između Bethlehema i Jeruzalema.

Bethlehemski kršćani svjedoci su propasti onoga što im donosi glavninu prihoda — kršćansko-hodočasničkog i ostalog turizma. Nadalje, za većinu nasilja odgovorne su islamističke organizacije – Hamas i Islamski Jihad. Nametanje islamskih zakona i koda ponašanja na bethlehemskom području i nasilje protiv kršćanskog stanovništva osjetno je poraslo, uključujući tu i povremeno nasilje nad ženama.

Iako su palestinski kršćani rijetko umiješani u nasilje protiv Židova, neki su kršćani ubijeni u borbama. Najistaknutiji primjer takve situacije jest situacija u, inače mirnom i tihom, većinski kršćanskom gradiću Beit Jali. Naoružani palestinski teroristi izabrali su Beit Jalu kao svoju snipersku bazu za napade na južnojeruzalemsku četvrt Gilo. Njihov je cilj očigledan – čekanje eventualnog izraelskog odgovora na Beit Jalu, koje bi na sebe usmjerilo međunarodnu pozornost i reakcije. Izrael jest reagirao i to je rezultiralo daljnjim egzodusom, većinom u SAD i Kanadu.

U pojasu Gaze, baš kao i u Judeji i Samariji, nasilje je naštetilo minijaturnoj kršćanskoj zajednici. Osim ekonomskog pogoršanja, zabilježeni su i fizički napadi na kršćane u Pojasu Gaze, a na koje je utjecala islamistička propaganda protiv Izraela i kršćanskg Zapada.

Nastavak sadašnjih trendova i dalje će pogodovati kršćanskoj emigraciji van teritorija pod kontrolom Palestinske Samouprave. Kršćani hitno trebaju kraj nasilja i nastavak mirovnih pregovora između Izraela i Palestinaca.

FOTOGRAFIJA GODINE 2004

2004-12-18T20:29:00.000+01:00

Abu Nafha.

Ova fotografija nije objavljena u hrvatskim dnevnim novinama. Zapravo, nije objavljena niti u jednim dnevnim novinama. Iako je moguće da je ova žena počela plakati prije susreta s fotoreporterima, njezin položaj -sama, pokraj grafita na engleskom - sugerira da je scena izrežirana, kako bi postigla maksimalni emotivni doživljaj kod zapadnjačke publike. Izgleda da ovi fotoreporteri nisu ' jednostavno dokumentirali svakodnevicu', nego su je kreirali - bilo aktivno (tražeći je da pozira) ili pasivno (dozvoljavajući da budu manipulirani, njenim poziranjem za kameru).

I više od toga, novinari željno traže ovakve scene, zato što je slika "Palestinaca koji pate zbog izraelskih nedjela", postala glavna tema u izvještavanju ovog sukoba, za veliku većinu zapadnih medija.Stvarni ili režirani, ovakvi prizori su prečesto prikazani izvan konteksta, kao što ova fotografija pokazuje.

"Patnje Palestinaca" se dalje navode, kao glavni uzrok "očaja", koji se redovno koristi da bi se objasnio, ili čak opravdao palestinski terorizam.

Arnold Roth, čija je 15-godišnja kćerka ubijena u Sbarro piceriji u Jeruzalemu, apelira protiv pasivnog prihvaćanja ovakvih poruka od strane medija:

"Sve što sam naučio o palestinskim teroristima, nakon što je moja kćer, Malki , ubijena, govori mi da je "očaj" zadnja riječ koja ih opisuje. Ti ljudi slave, raduju se, ekstatični su, u trenutku kada provode svoj satanski ubilački čin masovnog ubojstva.Idući put kada budete slušali o "očaju", sjetite se ove fotografije stare Arapkinje, koja plače po narudžbi okupljenih paparazzija. Mi i naši susjedi, svi smo izmanipulirani, od strane urednika, novinara i reportera na terenu."

Honest Reporting

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE

2004-11-30T11:46:00.000+01:00

Gornja fotografija daje ilustrativan odgovor na pitanje o budućnosti "mirovnog procesa", nakon Arafatove smrti. Još jedna fotografija, koju objektivni hrvatski mediji, igrom slučaja, nisu objavili.

PAVLE KALINIĆ , TREĆI PUT (by Moud Al Abu Dowa)

2004-11-29T13:03:00.000+01:00

Umjesto Palestine stvara se 'arapobantustan'.

Prenosimo komentar sa T-portala:

Kaliniću???? I tebi je netko dao neku titulu??
Ja ti ne bi dao prolaz u osnovnoj za nepoznavanje povijesti!

Prvo: Rezolucija 181 se ne tiče CIJELE Palestine, jer je Britanska provincija Palestina bila od Mediterana do Iraka - sa Jordanom, Sirijom, Izraelom, Gazom, Zapadnom obalom, Libanonom! PRVO je stvoren JORDAN (Transjordan) i SIRIJA, a zatim se dodjeljivala zemlja Izraelu i Palestini! Dakle, o kakvih ti to "53%" i "47%" pričaš?? Koje Palestine?

Drugo: što nigdje ne kažeš zašto se 1967. uzima kao točka od koje se dalje ne ide?! Što ne kažeš da je 1948. Egipat ANEKTIRAO Gazu, da je Jordan ANEKTIRAO Judeju i Samariju (Zapadnu obalu), da ih je SVIJET ZATIM PRIZNAO, pa odigrati drugacije prema Židovima je - što, Kalinicu?! Što ne kažeš nigdje da JORDAN nije htio dozvoliti Državu Palestinu nakon 1950-te, da je Sirija imala gadan unutrašnji sukob s PLO-om jer su htjeli Palestinske teritorije samo za sebe, što ne kažeš da je HAFEZ ASSAD direktno rekao Yasseru: "You do not represent Palestine as much as we do. Never forget this one point: There is no such thing as a Palestinian people, there is no Palestinian entity, there is only Syria. You are an integral part of the Syrian people, Palestine is an integral part of Syria. Therefore it is we, the Syrian authorities, who are the true representatives of the Palestinian people". Što to ne kažeš?

Što nigdje ne kažeš da Bush nigdje nije potpisao da je Jeruzalem izraelski glavni grad? Što ne kažeš da se Jeruzalem sastoji od STAROG GRADA, gdje se nalazi i AL-AQSA, i da je UPRAVO TO sporno područje!? I da Izraelce blago boli ona stvar za ABU DIS, predgrađa na istoku Jeruzalema, koja su odredjena da budu glavni grad buduće Drzave Palestine?! I što ne kažeš da je prije 8 mjeseci bila peticija u tom istom Abu Disu da se OSTANE U IZRAELU!? Kako to tumačiš - Palestinci zele ostati u Izraelu?!

I kad smo vec kod toga: što nisi napisao da je plan UN-a od 29.11.1947. godine, koji govori o podjeli na židovsku i arapsku Palestinu s Jeruzalemom kao INTERNACIONALNOM ZONOM, naišao na vrlo violentne reakcije kod Arapa!? Da već u STARTU nisu htjeli pristati ni na kakav IZRAEL, iako su dobro znali da je BRITANSKA PROVINCIJA PALESTINA dio COMMONWEALTHA i po međunarodnom pravu da ju BRITANIJA ima pravo rezati kako želi!? Iako je Britanija bila prema njima i VIŠE nego susretljiva - stvorila je JORDAN i SIRIJU, htjela je i PALESTINU - a Židovima je dala 15500 km2 (što je JEDVA cca 15% UKUPNOG teritorija Brit. Prov. Palest.), da NITI TO nisu htjeli prihvatiti!?

Govoriš ovdje o Deir Yassinu, ponavljaš iste spike kao i iz prošle kolumne, ponovno i ponovno: tebi netko PLAĆA ZA OVAJ COPY-PASTE? Nisi se ni potrudio barem donijeti podatke: da jesi, znao bi da je pokolj u DEIR YASSINU izvršio IRGUN i STERN GANG, koji su TERORISTIČKE ORGANIZACIJE! Da si malo viče citao, znao bi da je IDF nastao od HAGANE, koja se u tim područjima nije nalazila u to vrijeme! Što, za tebe je potpuno isto ako zločin napravi pripadnik Hrvatske Vojske ili netko iz neke paravojne postrojbe!?
I NIGDJE nisi naveo koliko ih je ubijeno: da si tražio na sva tri izvora, načao bi da IZRAELCI tvrde da ih je ubijeno između 220 i 250, da ARAPI tvrde između 100(!) i 1000, da UN govori o nekih 200!

Nisi, zanimljivo, nigdje napisao ništa o Gush Etzionu (na jugu Jeruzalema) gdje je arapskoj strani u masakru asistirao i Jordan. Tamo su naime od 1943 – 1948 nastala 4 naselja - Kfat Etzon, Masuot Yitzack, Ein Tzurim i Revadim sa ukupno 450 stanovnika. Godine 1948. sva su četiri naselja potpuno razorena: ubijeno je 240 muškaraca, žena i djece, a ostatak, njih 260, odvedeno je u logore.

Ti bi kao trebao biti "stručnjak", a ti ili NIŠTA ne napišeš ili pišeš propagandne pamfletiće! I za ovo ti dobijas lovu!

Govoriš o 750.000 izbjeglica u Naqba: NIGDJE ne pišeš od kud ti to?! Arapski izvori govore o milijun, Izraelski o 500.000, UN tvrdi 630.000! Ovo što si napisao smrdi na onog holocaust-deniera Garaudyja...

Onda dalje pises o 300.000 izbjeglica 1967.! Nije 300.000 vec 350.000, i 95% iz Judeje i Samarije (sa Zapadne obale Jordana)! 200.000 ih je otislo u Jordan, 110.000 u Siriju, 40.000 u Egipat!
I nisi napisao da ih se do 1971. vratilo 40.000. Tako da je ovo tvoje: "I te izbjeglice imaju pravo na povratak, za što Izrael nikada nije pokazao ikakav interes." zapravo - LAŽ ili NEZNANJE. Pa ti izaberi.

Druga stvar: ti ili NE ZNAS ili NAMJERNO NEĆEŠ REĆI razliku izmedju REZOLUCIJE VIJEĆA SIGURNOSTI i REZOLUCIJE OPĆE SKUPSTINE! Vijeće sigurnosti - obvezatno! Opća skupština - neobvezatno! Evo ti i primjera: da nam je OPĆA SKUPŠTINA dala naredbu da se povučemo iz, primjerice, Srednje Bosne, samo bi se nasmijali i nikom ničta! Da je VIJEĆE SIGURNOSTI dalo istu naredbu - MORALI bi se povući!
A ti malo proisurfaj po UN-ovom siteu pa si pogledaj da je IZRAEL poštovao rezolucije VS-a, a da ga je - uglavnom - bolio penis za one od OS-a. Dobar primjer ti je rezolucija o povlačenju iz Libanona koju je IZRAEL ISPOŠTOVAO.

Što se ne bi moglo reći za neke arapske zemlje na koje ti ocito imas slabu točku, a?

Nadalje nešto pišeš o sigurnosnoj ogradi: govoris da se "svaki dan otima Palestinska zemlja"! Nisi očito NIŠTA čitao o tome da su palestinski građani podnjeli tužbu Izraelskom glavnom tuzilastvu koje je onda TUŽILO DRŽAVU IZRAEL pred VRHOVNIM IZRAELSKIM SUDOM! I onda - tužbu DOBILI!? Da su čitavi KILOMETRI te iste ograde bili RAZMONTIRANI, da je Država Izrael morala platiti cca 4 milijuna šekela odštete tim istim stanovnicima, što im se u ovom trenutku navodno isplaćuje, te da je VRHOVNI SUD IZRAELA zabranio - da, ZABRANIO! - daljnju gradnju dok od IDF-a ne dobije U DETALJE plan gdje će U METAR te ograda ići, te PISMENI KONSENT OD SVAKOG preko čije zemlje prelazi!

I zaboravio si - naravno - napomenuti da je jedan od sudaca Vrhovnog suda Izraela ARAPIN: Al-Khasawneh! To ti se očito ne uklapa u sliku "genocida bez granica" koju Izraelci rade naprosto zato jer im je dosadno!

Naravno, pišeš i o nekom "intenziviranju sukoba"... "Stručnjaci" tvojeg kalibra pisali su i o "eskalaciji" na samom Arafatovom pokopu! I o tome da je "Izrael otvorio vrata pakla" kad je ubio Yassina! I što se dogodilo? Ništa! UN navodi da je broj bombaških napada na civile četverostruko MANJI! Nisam siguran što vi "salonski ljevicari" smatrate pod "otvaranjem vratiju pakla", ali to ja citam kao "opću eskalaciju, opći rat" itd. A o Yasserovom sprovodu je dobro pokazala slika na TV-u - Palestinske snage sigurnosti morale su smirivati gomilu da ne rastrgaju jedni druge!

-------------

Kaliniću, da tebi netko da kolumnu s ovakvim znanjem, ovakvim prepisivanjem iz Garaudyja i ovakvim nečim... nije ni čudo da nam znanost izgleda ovako kako nam izgleda, ako si ti primjer "hrvatskog stručnjaka". A činjenica da si bio Račanov savjetnik mi jasno pokazuje zasto smo imali slabu vanjsku politiku u razdoblju SDP-a...

Zapravo, znaš što? Prevest ću ja tvoju zadnju i predzanju kolumnu i poslati na adrese svoja dva frenda u Izraelu, jednom arapskom profesoru na Sveučilištu u Tel-Avivu te jednom židovskom u Jeruzalemu. Baš me zanima njihovo misšljenje...

Za mene tvoje kolumne nisu nikakva kritika Izraela - jer bi analiza bila dublja i bolja - već jednostavno popularno mondijalno - najćepće, što je najtužnije, ljevičarsko - pljuvanje: danas je u modi pljuvati bilo sto sto dolazi izvana.

Zanimljivo da nisi ni riječ napisao, primjerice, o SUDANU, gdje je četiri puta vise mrtvih nego u Izraelu! Ali - tamo su Muslimani bad guys, pa te malo j''e bias, a?

Link na članak

MIROVNE INICIJATIVE ZA KOJE NISTE ČULI

2004-11-21T14:06:00.000+01:00

Nadovezujući se na Kalinićeve "stručne" analize, postavlja se pitanje: Zašto Pavle Kalinić i ekipa, koji su tako "zabrinuti" za situaciju na bliskom istoku i nadasve žele mir nikada ne napišu nijednu riječ u prilog miru i "miroljubivoj koegzistenciji"?

Jedan primjer suradnje Izraelaca i Palestinaca je i "Kol Ha'Shalom", odnoasno "Glas Mira", internetska radio stanica, koju možete slušati na internetu na adresi : www.allofpeace.org Mladi ljudi s obje strane pokazuju da suživot postoji i da je moguć.

Naravno, brojni Izraelci i Palestinci to znaju i dokazuju svakodnevno,jedini tko u to ne žele vjerovati su Kalinić i slični "stručnjaci" za Bliski Istok.

PAVLE KALINIĆ PONOVNO LAŽE (by Moud Al Abu Dowa)

2004-11-18T12:55:00.000+01:00

Lice i naličje Kalinićevog članka:
Netko je davno prije rekao da su kritičari kao eunusi: znaju kako, vide to svaki dan, ali oni to nikako ne mogu uraditi. Međutim, upravo takvi ljudi sebi dozvoljavaju bahatost, onu istu bahatost arbitera koji nikad ne iskušava ono što nudi…

Činjenica jest: Izrael ne želi pokopati Yassera Arafata u Jeruzalemu. Međutim, ono što Kalinić nigdje ne naglašava je da je Yasser zatražio da to bude brdo Moria na kojem je i džamija Al-Aqsa te sveto tlo Židova, tlo na kojem je nekad bila Svetinja nad Svetinjama, Veliki Hram.

Kalinić očito nije shvatio da je problem višesložan:

a) pokopavanjem Arafata na brdu Morija to bi se brdo pretvorilo u svojevrsno hodočašće svih budućih fanatika: na par stopa od džamije, grob čovjeka koji je cijeli svoj život potpomagao skupine poput Mučenika Al-Aquse, Islamskog Jihada, Hamasa, te Hizb Alle. Misticizam povezan sa bolesnim fanatizmom osigurao bi da u Izraelu NIKAD nema mira.
b) sam čin pokopa na svetom mjestu je protivan židovskoj tradiciji: Židovima je zabranjen bilo kakav oblik nekromancije ili obožavanja mrtvih. Njihov tradicionalni pokop je takav da se mrtvaca baca u jamu, branje cvijeća i na taj način uništavanje živog zbog mrtvih, zabranjeno je (zato se stavlja kamenje), a groblja su redovito izvan životnih prostora. Konsekventno, pokopavanje unutar, primjerice, sinagoge je blasfemija. Kakva je onda tek blasfemija pokopavati čovjeka koji je kriv za smrt tisuća Izraelskih građana (u ovo ubrajam i Palestince i Izraelske Arape koje je Arafat tokom svoje karijere pobio, bilo nehotice, bilo namjerno) na brdu koje predstavlja – svetinju?

Ne znam za Kalinića, ali ja ne bi dozvolio da se Milan Martić pokopa u crkvi na Preradovićevu trgu…

Govoriti tko je što je i što je cijeli život radio Jaser Arafat više-manje je nepotrebno jer svi koji žele znati, znaju što je, tko je, gdje je i zašto je postao to što je postao. Govoriti o tome je li terorist ili nije - niti je vrijeme, niti je mjesto. Činjenica je da je dobio i Nobelovu nagradu za mir s Yitzhakom Rabinom koji je tada bio izraelski premijer. Isti taj, danas pokojni, Rabin je u mladosti bio vrlo nestašan pa je Arafat kopirao dijelove njegova 'političkog rada'. A za prethodnika Rabina na mjestu premijera Izraela i također Nobelovca Menachema Begina, dobio je nagradu s egipatskim predsjednikom Anwarom el-Sadatom, dovoljno je reći da je 'igrom slučajnosti' srušio krilo hotela Kralja Davida u kojem se slučajno nalazila i Britanska vojna i civilna uprava. To, naravno, nije bio teroristički čin.

Zanimljivo je da u ovom odlomku Kalinić na početku kaže: "Govoriti o tome je li terorist ili nije – niti je vrijeme niti je mjesto" Time Kalinić odvraća bilo kakve kritike Arafata, vjerojatno jer "de mortuis nihil nisi bene". Nadalje nije baš jasno što Kalinić želi reći, jer rečenica "A za prethodnika Rabina na mjestu premijera Izraela i također Nobelovca Menachema Begina, dobio je nagradu s egipatskim predsjednikom Anwarom el-Sadatom, dovoljno je reći da je 'igrom slučajnosti' srušio krilo hotela Kralja Davida u kojem se slučajno nalazila i Britanska vojna i civilna uprava" iznenada mijenja subjekt: počinje sa Yasserom (koji je dobio nagradu), pa zatim skače na Menachima (koji je bio upleten u bombaški napad na hotel Kralj David). No, pustimo semantiku na stranu, očito je da Kalinić ovdje želi reći i da je Izrael na svom početku imao terorističke organizacije. Što je istina. No, da li zločin jedne strane opravdava zločin druge strane? U ovom slučaju, za Kalinića, očito – da! Zanimljivo bi bilo pitati ga isto pitanje kad se radi o Domovinskom ratu: bojim se da kad bi ostao konzistentan, vrlo bi vjerojatno dao ostavku i na mjesto saborskog zastupnika i na mjesto u SDP-u.

Ignoriranje rezolucije UN-a 181 (II) kojom se Židovima dodjeljuje 53 posto teritorija, a Palestincima (sic!) 47 posto ignorirana je od samog osnutka države Izrael jer je samim činom osnivanja te narednih par dana Izrael preuzeo kontrolu nad 78 posto teritorija cjelokupne Palestine. To širenje prati i pripadajuće, kako bismo to danas nazvali, etničko čišćenje. To nije niti je ikad mogao biti terorizam. Samo je malo čudno zašto SAD nije inzistirao na provođenju te ili bilo koje druge rezolucije vezane uz izraelsko sustavno ignoriranje svih rezolucija UN-a.

Fantastično je koliko Kalinić u ovom trenutku falsificira osnovne činjenice:

- PALESTINA je geografski pojam koji obuhvaća današnji JORDAN, kao i dijelove Sirije, te Libanona; ona cijelo vrijeme nema svoju vladu već je KOLONIJA; njen status je – približno – jednak Indiji (samo što je Indija imala Ghandija, a Palestina nikad nije imala nikog takvog koji bi se izborio za nezavisnost i CIJELI teritorij – pa i komad Jordana – pretvorio u DRŽAVU PALESTINU); isto tako, Rezolucija nije podijelila Palestinu na židovski i palestinski dio, već židovski i arapski... Pojam Palestinci, u to se vrijeme odnosio na Židove u Palestini... današnji Palestinci sebe su nazivali Arapima.

- 14 svibnja 1948. Izrael je proglasio nezavisnost, 15. svibnja 1948. Egipat, Transjordan, Syria, Libanon i Irak su započeli rat; činjenica je ipak da su prvi doseljenici i Ben Gurion to i očekivali te se naoružali za obranu

- Izrael sa 15,500 km² se penje na 20,700 km² - što je vrlo teško odrediti kao "preko 78% Palestine"

- JEDINI razlog zašto je Izraelu ovo priznato je činjenica da je EGIPAT upao u GAZU, a JORDAN U JUDEJU/SAMARIJU (NA ZAPADNU OBALU JORDANA). Kako se ove dvije države proglasile te osvojene teritorije ANEKTIRANIM, UN-u nije ostalo ništa drugo nego da ih prizna ili riskira nove sukobe.

- Zanimljivo je da se JOŠ UVIJEK u tom trenutku ne govori o "Palestincima". Naprotiv, naziva ih se Jordancima! Pogledajmo par citata iz usta Arapa:

"There is no such country as Palestine. 'Palestine' is a term the Zionists invented. There is no Palestine in the Bible. Our country was for centuries part of Syria. 'Palestine' is alien to us. It is the Zionists who introduced it". - Auni Bey Abdul-Hadi, Syrian Arab leader to British Peel Commission, 1937 – (Ne postoji zemlja imenom Palestina. 'Palestina' je termin koji su izmislili Cionisti. Ne postoji Palestina u Bibliji. Naša zemlja je stoljećima bila dio Sirije. 'Palestina' je strana riječ za nas. A nju su izmislili Cionisti. - Auni Bey Abdul-Hadi, arapski lider iz Sirije u British Peel Commision, 1937-)

"There is no such thing as Palestine in history, absolutely not" - Professor Philip Hitti, Arab historian, 1946 – (Ne postoji zemlja u povijesti koja se zove Palestina, niti govora – profesor Philip Hitti, Arapski povjesničar, 1946 -)

"It is common knowledge that Palestine is nothing but Southern Syria". - Representant of Saudi Arabia at the United Nations, 1956 - ("Poznato je da je Palestina tek Južna Sirija" Predstavnik Saudijske Arabije u UN-u, 1956-)

- Zanimljivo je da se slične izjave nastavljaju i NAKON Šestodnevnog rata (1967.):

"There are no differences between Jordanians, Palestinians, Syrians and Lebanese. We are all part of one nation. It is only for political reasons that we carefully underline our Palestinian identity... yes, the existence of a separate Palestinian identity serves only tactical purposes. The founding of a Palestinian state is a new tool in the continuing battle against Israel". - Zuhair Muhsin, military commander of the PLO and member of the PLO Executive Council – ("Nema razlike između Jordanaca, Palestinaca, Sirijaca i Libanonaca. Svi smo mi dio jedne nacije. Samo iz političkih razloga mi pažljivo naglašavamo naš Palestinski identitet… da, postojanje zasebnog Palestinskog identiteta služi samo taktičkoj svrsi. Osnivanje nove Palestinske države samo je novo oružje u kontinuiranoj borbi protiv Izraela" Zuhair Muhsin, vojni komandant PLO-a te član PLO-ovog Izvršnog vijeća )

"You do not represent Palestine as much as we do. Never forget this one point: There is no such thing as a Palestinian people, there is no Palestinian entity, there is only Syria. You are an integral part of the Syrian people, Palestine is an integral part of Syria. Therefore it is we, the Syrian authorities, who are the true representatives of the Palestinian people". Syrian dictator Hafez Assad to the PLO leader Yassir Arafat – ("Vi ne predstavljate Palestinski narod u toj mjeri u kojoj ga mi predstavljamo. Ne postoji Palestinski narod, ne postoji Palestinski narodni korpus, postoji samo Sirija. Vi ste integralni dio Sirijskog naroda, Palestina je integralni dio Sirije. Dakle, mi smo, Sirijska vlast, pravi predstavnici Palestinskog naroda» Sirijski diktator Hafez Assad PLO čelniku Yasseru Arafatu

- Zanimljivo je i da se podaci razlikuju: Encyclopaedia of the Orient, koja je relativno agresivna prema Izraelu (ali nikako antisemitska), govori o 630 000 izbjeglica. Na njoj isto tako stoji tko je započeo rat 1947: Arapske nacije.

- Istina je da je Deir Yassin tragedija, međutim, istina je i da su ti ljudi imali oružje. Međutim, istina je i da su masakr izveli Irgun Zvai Leumi te Stern Gang – koji NISU LEGALNE I LEGITIMNE IZRAELSKE POSTROJBE! Postrojba iz koje je izašao IDF zvala se HAGANA.

Ako Kalinić pripiše Irgun i Stern gang podpise pod "Izraelske snage" bilo bi ipak fair da se i Hezzbolah potpiše pod Sirijske vojne snage, Hamas pod Palestinske (kao i Jihhad Al Islami te Brigade Mucenika Al-Aquse), Al-Quaida pod Afganistanske itd. itd. Drugim riječima – trebale bi terorističke organizacije postati legitimnim snagama zemalja u kojima su se rodile.

Otmica sirijskog zrakoplova 1954. godine koju su izveli izraelski komandosi kako bi zarobljene civile mijenjali za svoje zarobljene vojnike, nekako je promakla objektivnim američkim i izraelskim vojnim analitičarima. Nadasve teoretičarima arapskog, islamskog terorizma. Naravno, pa to zasigurno nije bio arapski teroristički čin. Time ga nije upitno ni spominjati. Niti ulazak izraelskih vojnika u istočni Jeruzalem 1967. godine gdje su odmah uništili čitav palestinski kvart Magharbi ispred Zapadnog (Zida plača) te tako napravili popločani trg. Terorizam, naravno, nije ni rušenje 37 sela od mogućih četrdeset i jednog koja su sa zapadne strane zaokruživala Jeruzalem. To nije terorizam, već klasični teror koji je provodila i sustavno provodi izraelska država, a američki mediji to jednako sustavno prešućuju.

Otmica sirijskog zrakoplova se zaista i dogodila. Činjenica da je Izrael u to vrijeme bio u ratu sa Sirijom i da je ona uporno odbijala zamijeniti Izraelske vojnike za svoje (dobro znajući da je ograničeno ljudstvo uvijek bio krucijalni Izraelski vojni problem) ga, istina, ne opravdava, samo pojašnjava situaciju. A pojašnjava i da tom prilikom nije bilo ubijanja tih civila, što nije rijetkost kad slične operacije vrši Hezzbolah, Hamas i terorističke frakcije koje se slažu s njima. Sjetimo se Entebea, sjetimo se pokolja u Munchenu ili, ironično zbog imena, Dalal al-Mugharbija, Fatahovog aktivista koji je 1978. oteo autobus pun civila koji je iz Haife išao u Tel-Aviv (koji je legitimni teritorij čak i po 1947-moj). To međutim ne opravdava otmicu s moralne strane. S vojne – da, s moralne – ne.

Istina je, međutim, ovo sa 37 Palestinskih sela. No, istina je i da su u trenutku rušenja ona bila već praktički potpuno napuštena: bila su naseljena pretežno JORDANCIMA, koje je Jordanska vlada sustavno naseljavala na ova područja da bi vremenskim kontinuitetom dobila i pravnu potvrdu kako ova zemlja pripada Jordanu. Ti su Jordanci pobjegli prije nego su se jedinice približile Jeruzalemu. IDF je zatim uništio ta sela djelom da se nitko ne može vratiti, djelom da ne bi dobio neprijatelja u zaleđu: nakon tih sela, dolaze područja sa većinskim židovskim stanovništvom. To, međutim, ne opravdava uništenje 37 sela s moralne strane. Sa vojne da, sa moralne ne.

Istina je, na svu žalost, i da Palestinska strana prednjači u terorističkim napadima. Možda će netko reći: "A što mogu? Kad se ne mogu direktno boriti sa Izraelom, zar nije gerila najbolje oružje?" Ako zanemarimo činjenicu da su Arapi itekako imali vojske, tenkove, topove i avione u svim ratovima s Izraelom, odgovor je – jest! Ali gerila i pokret otpora napadaju VOJNE ciljeve ili STRATEŠKE ciljeve (dakle, elektrane, naftna postrojenja i slično), dok je TERORISTIMA primarni cilj CIVILNO STANOVNIŠTVO. Teroristi svoje ime zahvaljuju latinskoj riječi "terror, terroris, n.", što znači strah. I njima je osnovni cilj STRAHOM prisiliti neku vladu neke zemlje da pristane na njihove ciljeve. Njima su životi civila samo SREDSTVO, život nekog naroda je sredstvo, a glavni cilj su NJIHOVE POSTAVKE. Njihov protivnik je VLADA neke zemlje. Borcu za slobodu je ŽIVOT nekog naroda osnovni cilj: on taj narod teži osloboditi od okupatora. Znači, njegova postavka UVIJEK i ZAUVIJEK je – sloboda jednog naroda. Smrt nekog građanina se može dogoditi – ali to ne znači da je on osnovni cilj. Njemu ne pada na pamet se raznijeti u piceriji, osim ako to nije picerija u koju dolaze okupatorski vojnici, i jedino oni. On nema potrebe nametati nekoj vladi neku slobodu: njemu je cilj svrgavanje te iste vlade. Nije dakle u pitanju NAMETANJE pomoću straha. Imaju li Palestinske terorističke organizacije – kažem ovdje HAMAS i JIHHAD AL ISLAMI te BRIGADE MUČENIKA AL-AKSE (danas BRIGADE MUČENIKA ABU AMARA aka YASSERA ARAFATA – a to je onaj koji ih kao nije kontrolirao), nikako cijeli palestinski narod jer, za razliku od Kalinića, ne namjeravam čak ni cijelu Palestinsku vladu optužiti za terorizam – imaju li te organizacije alternativu između pizzerija i autobusnih stanica? Imaju: vojne točke, vojni hangari, vojnici u nezaštićenim prostorima itd. itd. Dakle, terorizam se ne može opravdati – ni moralno, ni vojno.

Međutim, Kalinić je propustio napomenuti da su ti isti američki mediji prešutili i neke zločine sa arapske strane u isto vrijeme – primjerice, Gush Etzion1948. (na jugu Jeruzalema) gdje je Palestinskoj strani asistirao i Jordan. Tamo su naime od 1943. do 1948. nastale 4 nastambe Kfat Etzon, Masuot Yitzack, Ein Tzurim i Revadim sa ukupnim brojem od 450 stanovnika. 1948. sve su četiri naseobine potpuno razorene: ubijeno je 240 muškaraca, žena i djece, a ostatak, 260 njih, odvedeno je u logore.

Ni oko proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela 1950. godine nije ništa sporno. Kao ni priznavanje te okupacije kao gotovog i nepovratnog čina od strane administracije Busha mlađeg za njegova prva mandata. Okupacija Sueskog kanala od strane Francuske, Velike Britanije i Izraela također nije bio nikakav terorizam, već klasični primjer državnog terora koji SAD počinje intenzivnije upražnjavati u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.

OKUPACIJA JERUZALEMA 1950?????????!!!!!

Kalinić vjerojatno nije upoznat sa činjenicom da Bush mlađi NIGDJE nije potpisao da priznaje Jeruzalem kao Izraelski. Da je to uradio, opalio bi šamar Oslu i Camp Davidu te ga jednostavno obrisao: ti sporazumi jasno i glasno govore da se granice prekrajaju DOGOVOROM JEDNE I DRUGE STRANE, a da ostale strane imaju služiti samo kao posrednici. Isto tako, Kalinić ne navodi kad je to Bush mlađi učinio – u toku njegove izborne kampanje! Sama činjenica da je na taj način htio pokupiti nešto glasova (zanimljivo je da je i Kerry za vrijeme kampanje tvrdio da je Izraelska ograda O.K., da sa Arafatom nema pregovora itd. itd.) Kaliniću očito ništa ne znači.

Ovdje Kalinić upada sa vrlo zanimljivim terminom: državni terorizam. Očito se napajajući na salonskom ljevičaru Noamu Chomskom (koji je, notta bene, izjavio da Srbija nije kriva za rat u Hrvatskoj ni na Kosovu, već da se samo branila od napada), Kalinić ovdje prenosi poznatu i uvriježenu kovanicu dva potpuno suprotna pojma: država i terorizam. Koja je razlika?

U legalnosti. Država je legalna i legitimna tvorevina koja počiva na suverenitetu određenog naroda (ili osobe, u staro vrijeme). Ona se stvara prema volji naroda koji proglašava državu, koji zatim bira svoje predstavnike u parlament. Država, istina, može počivati i na pojedinim osobama (kraljevi, šeici) itd., međutim, ono najbitnije što je zajedničko svakoj državi – teokratskoj, demokratskoj, monarhiji, aristokraciji itd. - je da je ona LEGALNA TVOREVINA. Kako se danas općenito smatra da je suverenost vezana uz narod, bitno obilježje današnjih država je VOLJA VEČINE, tj. volja određenog naroda. Ostali – prigodno – nazivaju se manjina.

Terorizam, naprotiv, u svojoj je biti manjina. On uvijek predstavlja skupinu ljudi i kao takav nije legitiman. Isto tako, ono što ga čini ilegalnim su njegove metode.

Niti protjerivanje više od 300 tisuća Palestinaca 1967. godine nije ništa pažnje vrijedno, a još manje za 'slobodarske' američke medije. Njima to nekako godinama i desetljećima promiče. U koju domenu spada izraelski zračni napad na američki brod Liberty do danas nije odgovoreno, ali se pouzdano zna da zbog tog napada američki zrakoplovi nisu bombardirali Tel Aviv.

Činjenica je da je došlo do protjerivanja 1967., međutim, kao i u svemu, i te se brojke vrlo razlikuju. Kalinić je ovdje, naravno, vrlo slabo informiran: tada je protjerano ukupno 350.000 Palestinaca, od kojih je 200.000 otišlo u Jordan, 115.000 u Siriju te cca 35.000 u Egipat (većina izbjeglica je bila iz Zapadne obale). No, iste godine, Izrael je dozvolio povratak 9.000 obitelji i, do 1971. ukupno se vratilo 40.000 izbjeglica. Drugim riječima, ostalo je 310.000 izbjeglica koji se nisu vratili domovima. No, evo samo još nešto za usporedbu: Jordan je 1968. zabranio ljudima koji su htjeli ostati na Istočnoj Obali da emigriraju iz Zapadne obale i Gaze. Drugim riječima – ostavio ih je na cjedilu…

Liberty… Pitam se zna li Kalinić koliko je istraga pokrenuto o tome? I koliko je članaka napisano? I – tko je uopće pokrenuo priču o namjernom napadu? Jer, Izrael je priznao da je napao U.S.S Liberty, ali se opravdao da je riječ o grešci, obzirom da se taj brod nije identificirao. Skeptici kažu da pilot itekako može identificirati vojni brod – međutim, nitko ne uzima u obzir da je taj brod napadnut 8. 6. 1967. pored Egipatske obale, dakle u jeku Šestodnevnog rata i u blizini Egipatskih teritorijalnih voda, te da se kretao iznimno sporo – pa je zastava bila priljubljena uz jarbol.

Isto tako – Kalinić opet pada u dobru staru zamku svih «optuživatelja» (da ne kažem, «nekritičkih pljuvatelja») Izraela: ZAŠTO BI IZRAEL NAPAO SVOG JEDINOG SAVEZNIKA!? I još na otvorenom moru, daleko od bilo kakvih naseobina ili bilo čega sličnog, što bi moglo navući sumnju da je Liberty bio svjedok nečemu? Napad se dogodio na MORU, na samoj granici sa Egipatskim vodama. Kakav je svjedok – i čemu – mogao biti Liberty na tom mjestu? NITKO od kritičara koji ovo prikazuju kao namjeran čin nije dao NIKAKAV odgovor na ovo pitanje! Mnogo pametniji, pažljiviji i obrazovaniji ljudi nisu – sumnjam da će i Kalinić. A vidi se – do sad nije ni dao.
Ovo su istrage u vezi U.S.S. Libertyja i njihovi rezultati:

Američke istrage:

U.S. Navy Court of Inquiry June 10-18, 1967 The attack was a case of mistaken identity. Calm conditions and slow ship speed may have made American flag difficult to identify. No indication the attack was intended against U.S. ship.
CIA Report June 13, 1967 The attack was not made in malice and was a mistake.
Joint Chiefs of Staff Fact Finding Team (Russ Report) June 9-20, 1967 Outlined "findings of fact," bud did not make any findings about the actual attack.
Clifford Report July 18, 1967 No premeditation, but "inexcusable failures" by Israeli forces constituing "gross negligence."
Senate Committee on Foreign Relations 1967 Secretary of Defense McNamara testified he supported conclusion that the attack was not intentional.
Senate Armed Services Committee Feb. 1, 1968 No conclusion. Secretary McNamara makes comparison of attack on Liberty to that on Pueblo with regard to uncertainty about what was happening at the time of the incident.
House Appropriations Committee April-May 1968 Navy communications "foulup" and no conclusion regarding Israeli actions. Much of report remains classified.
House Armed Services Committee May 10, 1971 Critical of Navy communications, no conclusion regarding Israeli actions.
Senate Select Committee on Intelligence 1979 Responding to critical book by Liberty crewman James Ennes, Senate investigation found no merit to his claim attack was intentional.
National Security Agency 1981 Liberty was mistaken for an Egyptian ship as a result of miscalculations and egregious errors.
House Armed Services Committee June 1991 Responding to request from Liberty Veterans Association, Subcommitte on Investigations launched probe that concluded there was no evidence to support allegations made by the Association and no reason for further investigation.

Izraelske istrage:

Ram Ron Commission June 12, 1967 The attack was made "neither maliciously nor in gross negligence, but as the result of a bona fide mistake. Also notes that the Liberty made a mistake as well by carelessly approaching a war area.
Preliminary Inquiry July 1967 There was no malicious intent and no deviation from the standard of reasonable conduct that would justify a court-martial.
IDF History 1982 The attack was a result of an "innocent error."
Izvor: A.J. Cristol, "The Liberty Incident," Ph.D. dissertation, University of Miami, 1997, pp. 86-113.
Dakle, bilo je ukupno 11 američkih i 3 izraelske istrage, od kojih su SVE dale jedno te isti rezultat. Iskreno – sumnjam da je Kalinić IKAD čuo i za jednu od njih.
DETALJNU prepisku oko cijelog događaja možete pronaći na Jewish Virtual Library - State Department Documents from the 1967 War

Pucanje po vjernicima u džamiji Al-Aqsi u Jeruzalemu nešto je dovoljno nevažno da bi se počinitelji uhitili i procesuirali. Dvije 'intervencije' u Libanonu, sporadični pokolj Kršćanske falange u Bejrutu koji 'Izraelske obrambene snage' nisu bile u mogućnosti spriječiti... Sve su to nevažni detalji. U tom i takvom kontekstu, koji je daleko krvaviji nego što prosječan promatrač može i zamisliti, ukop Jasera Arafata je krupno političko pitanje koje će zasigurno dovesti do zaoštravanja odnosa u i oko Izraela.

"Pucanje po vjernicima u džamiji Al-Aqsi" kako naš Kalinić govori – NIJE SE DOGODILO! NIGDJE nema NITI JEDNOG ZAPISA za ikakvu pucnjavu u Al-Aqsi. Postoje dva incidenta koji uključuju džamije: zločin Baruha Goldsteina i pucnjava na obroncima Brda Hrama iliti Brda Morije. "Ma, nije šija neg' je vrat," netko bi sad rekao."Kalinić je mislio na to!" U redu, možda i je mislio – ali se od osobe koja dobiva plaću za ovakve kolumne i koja nosi naziv "stručnjaka za terorizam" i bila je savjetnik premijera jedne zemlje očekuje da ZNA RAZLIKU između Brda Morija i Al-Aqse. A koja je razlika? Utoliko što je Al-Aqsa samo NA DJELIĆU cijelog Brda Morije! Pa ako je onda Kaliniću isto, primjerice, Osijek i Slavonija – onda ja povlačim ove redove. Ali ne namjeravam nazvati nekog stručnjakom za Hrvatske prilike ako mi potvrdi da je Osijek isto što i Slavonija…

Dakle, incident o kojem Kalinić ne govori niti riječ dogodio se 1990. a ubijeno je 17 ljudi. Što se, međutim, dogodilo? Naime, 8.10.1990. Židovska ultraortodoksna skupina "Vjernici Brda Hrama" pokušala je postaviti kamen temeljac za ponovnu gradnju Hrama. Iako je na početku dobila dozvolu od policije – ali isključivo da se šeće oko Brda sa Izraelskim zastavama – ta je dozvola, kad se pojavila gomila Muslimanskih vjernika na tom istom mjesu, povučena! U trenutku kad su počeli nemiri, "Vjernici" su se već udaljili gotovo milju na molitvu (Opaska M.A.A.D: Nijedan Židov nema pravo ponovno izgraditi Hram do dolaska Mesije – samo Mesija ima to pravo; zato su samo položili kamen temeljac i krenuli dalje). No, to su iskoristili Arapski radikali. Vođe Fataha i Hamasa su pozvali na nerede u okolnim Jeruzalemskim mjestima (kako piše Washington Post, 14. listopad 1991.). Kad su njihovi članovi čuli pozive šeika da "obrane" Islamska sveta mjesta, oni su se sjatili na Brdo Hrama.

Kako dalje izvještava Washington Post, napad kojim su izraelski policajci bili izloženi "premašio je u svojoj oštrini i brutalnosti sve dosadašnje u Jeruzalemu u protekle 3 godine Intifade." Arapski izvori govore da je to posljedica sustavne kampanje koju su provodili Palestinski čelnici u Jeruzalemu proteklih godina nebi li povećali broj napada, naročito na policajce. U bliskoj borbi s policajcima, buntovnici nisu samo gađali policiju, već i Židove koji su se, ne uplićući se u sukob, molili ispred Zapadnog Zida.Dakle, kamenovani su vjernici za vrijeme molitve, i to sa 30 metara visine!!!! Jamal Nusseibah, sin poznatog Palestinskog profesora, priznao je u "60 minutes" (2. prosinac 1990) da su ljudi ponijeli kamenje sa sobom u torbama na Brdo Hrama. (Opaska M.A.A.D: Brdo Hrama je potpuno popločeno i na njemu nema kamenja).

Izrael je izdao dva izvješća o ovom događaju. U prvom, koji je izdala Komisija Zamir, navodi se kao zaključak da je gomila bacala kamenje i metalne predmete na policiju pri vrlo bliskom kontaktu, da su životi policajaca bili u opasnosti te da su otvorili vatru kako bi se zaštitili. Međutim, izvještaj kritizira Izraelsku policiju za njihove postupke u slučaju cijelog incidenta, posebno njihovu nespremnost da se nose sa situacijom za koju su mogli predvidjeti da će eskalirati ("situacija visokog rizika"). Drugim riječima, u izvještaju Izraelske vlade (koja je izvor svog zla prema Palestincima) se kritizira Izraelska policija zbog nesposobnosti da predvidi mogućnost sukoba i zaštiti Palestinske živote. Ne znam za vas – nisam takav izvještaj još našao ni kod jedne arapske vlade.

Za drugo su izvješće mediji prenijeli da je došao do zaključka koji proturječe zaključcima komisije Zamir. Izvješće je proveo i sudac Ezra Kama. No, ono je potvrdilo ključne zaključke Zamirove komisije: Izrael nije isprovocirao pobunu. U njemu također stoji i da je "3.000 Arapa, najviše mlađe dobi, odazvalo se pozivu muslimanskih propovjednika da dođu na Brdo Hrama i da ga "obrane"; da je kamenje bilo unaprijed pripremljeno; da je Muslimansko vodstvo bilo upoznato sa činjenicom da 'Vjernici' neće biti pušteni u blizinu Al-Aquse, te da su ih vidjeli da odlaze gotovo sat vremena prije nego je pobuna počela" ( Jerusalem Post, 17. kolovoz 1991.)

Što se tiče Libanona i zločina Falangista, idemo malo redom, sa pozadinom.
Zločin je počinila Libanonska Falangistička milicija, a dogodio se u dva prognanička kampa 16. i 17. rujna 1982. u zoni oko Bejruta. Izraelske trupe su dozvolile Falangistima da uđu u Sabru i Shatilu da unište terorističke ćelije za koje se smatralo da tamo postoje. Postojale su pretpostavke da je tamo bilo preko 200 naoružanih ljudi u bunkerima koje je tokom godina izgradio PLO i koji su bili dobro opskrbljeni municijom i ostalim potrepštinama. (Zeev Schiff i Ehud Yaari, Israel's Lebanon War, NY, Simon and Schuster, 1984, p. 70.)

Kad su Izraelci naredili Falangistima da izađu, pronašli su nekoliko stotina mrtvih (brojke se kreću između 460, po libanonskoj miliciji, do 700-800, po izraelskim službama). (Izraelci priznali više mrtvih od Libanonaca? Op. M.A.A.D. ) Među ubijenima, prema Libanonskim izvorima, bilo je 35 žena i djece. Ostatak su bili muškarci: Palestinci, Libanonci, Pakistanci, Iranci, Sirijci i Alžirci. (Jillian Becker, The PLO, London, Weidenfeld and Nicolson, 1984, pp. 202, 279) Ubojstva su bila smišljena da se osveti ubojstvo Libanonskog predsjednika Bashira Gemayela i njegovih 25 suradnika, koji su ubijeni u bombaškom napadu na početku tog tjedna. (Zeev Schiff i Ehud Yaari, Israel's Lebanon War, NY, Simon and Schuster, 1984, p. 257.)

Izrael je dozvolio Falangistima ulazak u kampove kao dio prijenosa autoriteta na Libanonce, i priznao je odgovornost za tu odluku. Kahanova komisija za ispitivanje slučaja, koju je imenovala Izraelska vlada kao odgovor na javno zgražanje i osude (IZRAELSKE javnosti, op. M.A.A.D.), donijela je zaključak da je Izrael INDIREKTNO ODGOVORAN za zločin jer nije predvidio da bi Falangisti mogli učiniti zločin. Izrael je proveo savjete komisije, uključujući i one o otkazu Ministru obrane Arielu Sharonu te generalu Rafulu Eitanu, šefu generalštaba.

Nedavno je Belgija poduzela korake da se sudi Sharonu za njegovu ulogu u ovoj crnoj izraelskoj epizodi. Sud je tamo, međutim, odbacio optužbu. (Radio Slobodna Europa/Radio Sloboda, 26. lipanj 2002) Europske kampanje izgleda teže ocrniti Izrael kao cjelinu, a naročito Sharona, što je naročito odbojno obzirom da su Izraelske sudske institucije već se pozabavile ovim slučajem.

Ironično, kad je 300.000 Izraelaca u Izraelu protestiralo u Izraelu za ova ubojstva, nije bilo gotovo nikakve reakcije iz Arapskog svijeta. Izvan Bliskog istoka, podigla se velika prašina i mnogo internacionalnih osuda Izraela zbog masakra. Falangisti – koji su zločin i počinili – prošli su praktički bez osude za njega.

Kao kontrast, pogledajmo slučaj u svibnju 1985-e kad je muslimanska milicija napala Shatilu i Burj-el Barajneh, isto tako Palestinske izbjegličke kampove. Prema UN-u, 635 ljudi je bilo ubijeno i 2.500 ranjeno. U toku dvije godine, koliko je trajala bitka između šijitske milicije Amal (koju je podržavala Sirija) i PLO-a, bilo je ubijeno više od 2.000 ljudi, među kojima i mnogo civila. NIKAD nije nikakav protest upućen PLO-u ili Siriji niti njenim saveznicima zbog tog događaja. Internacionalna reakcija izostala je i u listopadu 1990. kad su sirijske snage uletile u područja Libanona pod kršćanskom kontrolom. U osmosatnoj bitci, 700 kršćana je ubijeno – najgora bitka Libanonskog civilnog rata. (iz New York Times, 19. listopad 1990). U građanskom ratu u Libanonu od 1975. do 1982. poginulo je cca 95.000 ljudi. (Jillian Becker, The PLO, London, Weidenfeld and Nicolson, 1984, pp. 212)

Zanimljivo je da Kalinić ovdje govori o "zaoštravanju". Istu sam rečenicu čuo i nakon smrti Yassina, pa se broj samoubilačkih napada ne samo prepolovio – već je četverostruko manji. Isto je tako zgodna činjenica da se pokop DOGODIO, i da ne samo da nije, za sada, došlo ni do kakvog zaoštravanja, već je nedavno Colin Powell uspio uspostaviti i određeni stupanj suradnje između Izraela i Palestine. A da ne kažemo da se dogodilo ono praktički nemoguće – da je Izrael stao na stranu jednog od Palestinskih kandidata te da ga smatra osobom s kojim bi mogao završiti mirovni proces.

Sve u svemu – ako je Kalinić bio Račanu savjetnik, nije ni čudo da nam je vanjska politika izgledala kako je izgledala.

T-Portal

PRIMJER "STRUČNE" ANALIZE... Pavle Kalinić (by Moud Al Abu Dowa)

2004-09-24T12:48:00.000+02:00

General koji nije naučio gubiti, genij taktičkih uzmaka ne bi li u konačnici ostvario strateški cilj, Ariel Sharon, odlučio se za potez – POVLAČENJE. Ne radi se o povlačenju zato što Izrael nema vojne i financijske snage ostati u Gazi, već o povačenju iz pojasa Gaze kako bi se zauvijek ostalo na Zapadnoj obali.

Sharon je, za razliku od Netanyahua, shvatio da nema izbora osim povući se. Odlazeći iz Gaze Izrael ne gubi nijednu svoju stratešku točku jer je Gaza blokirana s mora i kopna, već se izvlačenjem Židova iz Gaze Palestinci prepuštaju sami sebi da se muče s onim što će im ostati. To je uglavnom jedno veliko ništa plus pijesak sa skoro minimalnim izvorima vode.

Pojas Gaze, koji je nekada bio pod egipatskom kontrolom, pretvrd je orah da bi ga netko želio zadržati za sebe. Naravno, osim Palestinaca koji nemaju izbora. No u Gazi vlada stalan sukob između sekularnog PLO-a, koji se nepobitno guši u korupciji, i vjerskog Hamasa koji je ozbiljan konkurent za preuzimanje vlasti.

Najavljujući povlačenje iz Gaze i pozivajući istovremeno i ministra policije i vojske da spriječe građanski rat u Izraelu (između pobornika i protivnika povlačenja), Sharon zapravo zaziva palestinski građanski rat u Gazi. Time bi pokazao svijetu da se, eto, Izrael povukao iz Gaze, ali da je to dodatno destabiliziralo Bliski istok.

Naravno, palestinski građanski rat poslužio bi Sharonu ili bilo kome tko zasjedne nakon njega u premijersku stolicu kao opravdanje i osnovni razlog zbog čega se Izrael nikada neće povući sa Zapadne obale. Jer kada bi se Izrael povukao sa Zapadne obale, to bi dovelo do građanskog rata, što si ta država ne može dopustiti iz taktičkih, strateških i inih izmišljenih razloga.

Pravi razlog je to da je Sharon odlučio izvući svoje naseljenike iz Gaze te ih naseliti u Izraelu ili na okupiranoj Zapadnoj obali. Uostalom, i veliki borac za ljudska prava i lovac na naciste - predsjednik Centra Simon Wiesenthal Ephraim Zuroff - stalno je nastanjen na okupiranoj Zapadnoj obali u židovskom naselju koje međunarodna zajednica smatra ilegalnim.

Zapadna obala upravo se betonskim zidom, zidom srama, odjeljuje ne samo od Izraela, već od cijelog Jeruzalema i rijeke Jordan te se ustvari razbija na tri dijela. I to što bi u budućnosti, dalekoj budućnosti, bilo pod 'palestinskom samoupravom', nikako ne bi moglo egzistirati bez izraelske 'bratske' pomoći.

Ariel Sharon vidi kako je situacija u i oko Izraela svaki dan sve gora ma koliko Izrael bio jak, tehnološki i vojno superioran nad svim svojim susjedima. On je isto tako svjestan da se s bajunetima može sve osim na njima sjediti. Povlačenje iz pojasa Gaze samo je taktički potez kojim se želi dobiti na vremenu jer koliko god vjerovali u vječnost Izraela, on će sam biti vječan isto onoliko koliko će vječan biti SAD i njegova moć da u pokornosti drži cijeli svijet.

Čerečenje Zapadne obale zasigurno će se ubrzano nastaviti. Zidom se izoliraju palestinska naselja i gradovi koji se u ovoj fazi, po Sharonovom mišljenju, ne mogu isprazniti ili jednostavno prebrisati. Milijun Palestinaca u Gazi bit će prepušteno sebi samima i međunarodnoj pomoći ukoliko se uspiju među sobom dogovoriti.

Ukoliko izbije građanski rat, Sharon ili njegovi nasljednici moći će ubrzano krenuti u definitivno 'čišćenje' Zapadne obale i unutar zida koji se trenutno gradi usprkos protivljenju međunarodne zajednice. Skoro dva milijuna Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali i u Jeruzalemu jednostavno se ne mogu toliko sabiti u 'geto' omeđen zidom.

Najvjerojatnije predstoji niz 'operacija' kojima će se pokušati smanjiti broj Palestinaca na prihvatljivu – NULU. Građanski rat u Gazi bio bi idealno pokriće za 'konačno rješenje' Palestinaca na Zapadnoj obali.

Naravno, u SAD-u dosad nisu vidjeli nijednu povredu ljudskih prava u Izraelu. Tako nisu primijetili ni operaciju 'čišćenja' Palestine od Palestinaca koja traje već više od pola stoljeća. 'Konačno rješenje' bila bi samo točka na kraju rečenice.

TAKO PIŠE NAŠ PAVLE.

ALI, DA LI JE DOISTA TAKO?

NIJE.

EVO I ZAŠTO:

U početku sam smatrao da nema NIKAKVOG razloga odgovarati na gomilu nepoznavanja činjenica koju gospodin Kalinić iznosi u svom članku. Još jedan u nizu «poznavatelja svjetskih pitanja» koji je uspio dogurati do nekog «savjetnika» bivšeg premijera Račana (savjetnici se, za razliku od premijera, u javnosti uvijek mogu izvuči na nedostupnost podataka i slične floskule). No, zatim sam se zainteresirao za pisca tih redova i otkrio sljedeće: da je gospodin autor nekoliko knjiga koje se danas nalaze na raznim policama diljem Hrvatske, da je diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, da je u ovom trenutku (2004.) saborski zastupnik te da je član Odbora za informiranje, informatizaciju i medije.Tada sam shvatio da se na stavove u ovom članku itekako treba osvrnuti. Detaljno, sa protupodacima. A stavovi su, koliko se dade vidjeti, sljedeći:

1) Ariel Sharon, trenutni premijer Izraela, svjesno žrtvuje Gazu da bi zauvijek ostao u Judeji/Samariji (Zapadnoj obali)

2) Sharon će iseljenike iz Gaze naseliti u Judeji/Samariji (na Zapadnoj obali)

3) U ovom trenutku se gradi «zid» oko Jideje/Samarije - Zapadne obale («Zid srama»)

4) Sharon nastoji izazvati građanski rat da bi napravio «konačno čišćenje» Palestinaca

SVI ovi stavovi, kako ću pokazati, nemaju veze sa realnošću, a bacaju vrlo zabrinjavajuće svjetlo na obrazovanje gorespomenutog saborskog zastupnika.

Gospodin Kalinić niti jednom rječju ne kaže kako je došao do tog zaključka. On to, eto, iznosi kao factum, ne shvaćajući da običnom čitatelju to i postaje – factum.

A što je zapravo istina? Istina je da je Izrael donio detaljan plan za povlačenje iz Gaze do kraja 2004-te godine, te detaljan plan povlačenja iz JUDEJE/SAMARIJE (ZAPADNE OBALE) do kraja 2005. PRVI DIO toga plana – povlačenje svih 21 naselja u Gazi, te 4 u Judeji/Samariji (Zapadnoj obali) – predviđen je do svibnja 2005. Zatim se očekuje izlazak iz Zapadne obale do kraja 2005-te, uz vrlo lako moguće kašnjenje do kraja 2006-te.

DETALJNI PLAN POVLAČENJA MOGUĆE JE VIDJETI OVDJE (Prime Minister Ariel Sharon's four-stage disengagement plan): Za sve koji su u nedoumici, JUDAEA i SAMARIA zajedno čine ono što se u novinama zove «Zapadna obala». Na istim je stranicama moguće vidjeti detaljan plan povlačenja iz Gaze.

Kalinić nadalje u svom članku govori da je «Gaza blokirana s kopna i mora» i da je «ostavljena sama sebi» bez «ikakvih resursa»... Gospodin Kalinić, recimo, očito ne poznaje detalje povlačenja gdje se jasno kaže:

As a rule, Israel will enable the continued supply of electricity, water, gas and fuel to the Palestinians, under the existing arrangements and full compensation.(U pravilu, Izrael će kontinuirano opskrbljivati Palestince strujom, vodom, plinom I naftom, prema postojećim dogovorima i za kompenzaciju)

Možda će se gospodin Kalinić sada pobojati da će Izrael to iskoristiti kao sredstvo pritiska, što je, uistinu, moguće, ali tada gospodin Kalinić zaboravlja da Izrael isto tako stvari neophodne za život negdje kupuje: primjerice, plin kupuje u EGIPTU, zemlji koja je nedavno tiskala, na državnoj razini, Protokole sionskih mudraca. Drugim riječima, ako Izrael “stisne” Palestinu, Egipat će “stisnuti” njega. Toliko o resursima.

Što se tiče blokade s kopna, gospodin Kalinić vjerojatno misli na Izraelsku kontrolu Philadelphia corridora. Međutim, njemu očito nije poznato da je kontrolu koridora Izrael odlučio zadržati TEK nakon što se otkrilo da su glavni trening-centri Hamasa na Sinaju, a da Egipatska vlada žmiri na njihovo postojanje? Nije mu, također, poznato da je Hamas na plan reagirao da je povlačenje tek predah, i da se neće zaustaviti dok cijeli Izrael ne bude zbrisan sa karte svijeta i dok Izraelci ne budu pobacani u more. (Hamas, naime, ne priznaje čak ni teritorije prije 1947 godine, kao ni Darfourovu deklaraciju, niti UN-ovo priznanje Izraela).

U Planu povlačenja piše o tom problemu sljedeće:

The State of Israel will continue to maintain military presence along the border between the Gaza Strip and Egypt (the Philadelphi route.) This presence is an essential security requirement. (Država Izrael će nastaviti svoju vojnu prisutnost duž granice između Gaze i Egipta (Philadelphija koridor). Ova je nazočnost esencijalna za sigurnost Izraela.)

. Međutim, spominje se i slučaj povlačenja

If and when the conditions are met enabling the evacuation of the area, the State of Israel will be willing to consider the possibility of setting up an airport and a seaport in the Gaza Strip, subject to arrangements agreed upon with the State of Israel. (Ako i kada se pojave uvjeti koji će stvoriti mogućnost da se područje evakuira, država Izrael će biti zainteresirana za mogućnost da tamo otvori aerodrom i luku, što će biti regulirano dogovorom sa Državom Izrael).

O morskoj izolaciji Gaze, na žalost, nemam apsolutno nikakvih podataka – možda zato što nema niti jedne luke koja bi na bilo koji način mogla poslužiti u industrijsku ili vojnu svrhu. U tom smislu, Gaza je naprosto – obala.

Dakle, kao što se iz ovog svega vidi, gospodin Kalinić nema praktički nikakvog saznanja o Planu povlačenja, ne zna da se on tiče i Gaze i Zapadne obale, ne zna da je izraleski Knesset donio zakon da se doseljenike koji neće poštovati odluku o povlačenju SILOM natjera, te da se protiv njih pokrene kazneni postupak, ne zna da Gaza neće ostati izolirana pustinja i očito još mnogo stvari.

Iz ovoga se dade zaključiti da gospodin Kalinić piše proizvoljno, a da podataka ili nema ili ih svjesno ne koristi.

Sharon će iseljenike iz Gaze naseliti na Zapadnoj obali

Činjenica jest da je Sharon pokrenuo izgradnju nekoliko novih naselja prije par mjeseci na Zapadnoj obali. No, ono što gospodin Kalinić ne govori u svom komentaru je da je to zaustavljeno. Nadalje, sama činjenica da se Izrael obvezao do svibnja 2005-te maknuti 4 naselja teško da pokazuje neki plan da će «stanovnici Gaze biti prebačeni na Zapadnu obalu». Osim ako gospodin Kalinić nije zamislio gomilu šatora i kamp-kućica u kojima će oni provesti ostatak svog života (ovo ipak nije precizirao u svom komentaru).

Što se tiče toga, zanimljivo je da Izraelski mediji upozoravaju na to da će veliku količinu ljudi iz Gaze primiti – Ashkelon! A Ashkelon je, za sve koji ne znaju, udaljen nekoliko kilometara sjeveroistočno od granice sa Gazom:

Ashkelon city heads are excited about the possibility of absorbing the evacuees from Gaza. And even the threat of Qassams can't stop them.

Dakle, kako se vidi, gospodin Kalinić nije upoznat sa trenutnim stanjem oko ovog pitanja. Ili – ne želi biti upoznat.

U ovom trenutku se gradi «zid» oko Zapadne obale («zid srama»)

Gospodin Kalinić očito nije upoznat s nekoliko činjenica:

- Odobrena putanja – INTERNACIONALNO – je ona po Zelenoj liniji, koja se smatra startnom granicom Izraela i buduće države Palestine. Kažem «startnom», jer se prema sporazumu iz Osla ostavilo prostora da se o pojedinim problemima dogovara i raspravlja.

- «Zid» se sastoji od 97% žičane ograde i 3% betonskih zapreka i tornjeva i sličnog. Ako je nešto 97%, onda je to večinsko i naziva se tim imenom. Dakle, u pitanju je OGRADA.

- Internacionalna zajednica nema NIŠTA protiv stvaranja zida na nečijem teritoriju: da Hrvatska odluči napraviti istu stvar u Zagrebu, po sredini Trga bana Jelačića, međunarodna bi zajednica smjela jedino vrtiti palčevima po ovom pitanju. To nije njena jurisdikcija. Razlog zašto je međunarodna zajednica uputila prigovor jest da je sporadično stvarno dolazilo do zadiranja u teritorij koji po Oslu pripada Palestincima.Iz tog je razloga Palestinsko građansko tijelo diglo tužbu protiv Države Izrael, DOBILO tu tužbu na IZRAELSKOM Vrhovnom sudu koji je presudio da se OGRADA na spornim dijelovima MORA RAZMONTIRATI, da se oštečenim Palestincima (u pitanju je bilo uništavanje maslinika itd) ima NADOKNADITI ŠTETA, te da se gradnja ograde obustavlja do prosinca 2004-te kada IDF mora Vrhovnom sudu predočiti U DETALJE trasu nove ograde

SVE detalje oko legalizma i legitimiteta ove ograde možete vidjeti ovdje:

(Notta bene: Ono što ćete primjetiti na toj istoj strani je ime Judge Al-Khasawneh. Radi se o ARAPINU koji je SUDAC IZRAELSKOG VRHOVNOG SUDA. Po gospodinu Kaliniću, to je očito jedan kojem «prijeti konačno rješenje» - istina, na vrlo čudnom mjestu – ali ipak prijeti...)

Sharon nastoji izazvati građanski rat da bi napravio «konačno čišćenje» Palestinaca

Najbezobzirnija i najarogantnija izjava u cijelom članku gospodina Kalinića koju on NIGDJE niti RIJEČJU ne podstiče IKAKVIM dokazom. On govori o «genocidu» koji se planira! Time on jednu vladu – nisam Sharonovac, ali u ovakvim slučajevima ne mogu a da ne stanem na njegovu stranu – optužuje da smišlja genocid nad jednim narodom! I to radi BEZ IJEDNOG DOKAZA! Na jednostavnim spekulacijama

Najavljujući povlačenje iz Gaze i pozivajući istovremeno i ministra policije i vojske da spriječe građanski rat u Izraelu (između pobornika i protivnika povlačenja), Sharon zapravo zaziva palestinski građanski rat u Gazi. Time bi pokazao svijetu da se, eto, Izrael povukao iz Gaze, ali da je to dodatno destabiliziralo Bliski istok.

O kojem to građanskom ratu priča Kalinić? Po ovome, očito se radi o IZRAELCIMA? Jer, samo među njima ima pobornika i protivnika povlačenja? No, kakve to veze ima sa Palestincima?

Ukoliko izbije građanski rat, Sharon ili njegovi nasljednici moći će ubrzano krenuti u definitivno 'čišćenje' Zapadne obale i unutar zida koji se trenutno gradi usprkos protivljenju međunarodne zajednice. Skoro dva milijuna Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali i u Jeruzalemu jednostavno se ne mogu toliko sabiti u 'geto' omeđen zidom.

IZNENADA, taj građanski rat u IZRAELU bi bio povod za Sharona da ga ide smirivati – u budućoj državi Palestini? Mislim, onoliko koliko se dade razabrati iz Kalinićevog – više to ne bi ni nazvao ovim imenom, ali dobro – članka, Sharonova strategija je izazvati građanski rat među Palestincima i onda upasti, upotrijebiti ga kao opravdanje za pred međunarodnom zajednicom i prigrabiti Zapadnu obalu i Gazu i, naravno, sretno živjeti ostatak života.

Međutim – nije baš jasno kako on to misli izvesti? Po Kaliniću, tako da izazove građanski rat između Izraelaca? Detalji ovog plana poznaju vjerojatno samo Sharon i Kalinić, zapravo, mislim da ipak to zna samo Kalinić.

Skoro dva milijuna Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali i u Jeruzalemu jednostavno se ne mogu toliko sabiti u 'geto' omeđen zidom...

Zanimljivo je da gospodin Kalinić se ne sjeća, primjerice, Nizozemske... Tako Judeja i Samrija imaju populaciju od 2,311,204 čovjeka na 5.860 km2, što daje 395 ljudi na jedan km2, dok Nizozemska, s populacijom 16,318,195 ljudi na 33.883 km2 daje populaciju od – 481 čovjeka na 1 km2. (podaci iz CIA Factbook)

Gospodin Kalinić govori da se guraju? Što bi onda tek Nizozemci trebali uraditi? Osvojiti komad Njemačke?

Najvjerojatnije predstoji niz 'operacija' kojima će se pokušati smanjiti broj Palestinaca na prihvatljivu – NULU. Građanski rat u Gazi bio bi idealno pokriće za 'konačno rješenje' Palestinaca na Zapadnoj obali.

Zanimljivo je da gospodin Kalinić ne razlikuje Hamas od Palestinaca. Isto tako, zanimljivo je da gospodin Kalinić nema pojma o tome da je prirodni prirast na zapadnoj obali 3.21% (2004 est.), a u Gazi 3.83% (2004 est.), što je prirodni prirast za koji bi velika većina Euoropskih zemalja (uključujući i Hrvatsku) dušu dala. On ne zna statističke podatke:

In Gaza, for example, the population increased from 731,000 in July 1994 to 1,225,911 in July 2002, an increase of 68 percent. The growth rate was 3.95 percent, one of the highest in the world. According to the UN, the total Palestinian population in all the disputed territories (they include Gaza, the West Bank, and East Jerusalem) was 1,006,000 in 1950, and rose to 1,094,000 in 1970, and exploded to 2,152,000 in 1990. Anthony Cordesman notes the increase "was the result of improvements in income and health services" made by the Israel. Since the intifada, the Palestinian population has continue to grow exponentially, increasing more than 20 percent just from 1995 to 2,000 when it reached 3,183,000 ( izvor: Anthony Cordesman, "From Peace to War: Land for Peace or Settlements for War," DC: Center for Strategic and International Studies, August 15, 2003, pp. 12-13

Prijevod: U Gazi, primjerice, populacija se popela sa 731,000 u srpnju 1994. na 1.225.911 u srpnju 2002., što je porast od porast 68%. Stopa nataliteta je 3.95%, jedna od najvećih na svijetu. Prema UN-u, kompletna populacija na spornim teritorijama (UN pod tim smatra Gazu, Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem) bila je 1.006.000 u 1950-oj, i popela se na 1.094.000 u 1970-oj te eksplodirala na 2.152.000 u 1990-oj. Anthony Cordesman je zabilježio da je porast bio «rezultat poboljšanja zbog primanja i medicinske službe» koju je omogućio Izrael. Od Intifade, Palestinska je populacija počela rasti eksponencijalno, povečavajući se za više od 20% od 1995-e do 2,000-te, kad je dostigla 3.183.000.)

Naravno, u SAD-u dosad nisu vidjeli nijednu povredu ljudskih prava u Izraelu. Tako nisu primijetili ni operaciju 'čišćenja' Palestine od Palestinaca koja traje već više od pola stoljeća. 'Konačno rješenje' bila bi samo točka na kraju rečenice.

Završivši ovako bombastično svoj članak, Kalinić naravno pokazuje da mu rukovanje internetom nije jača strana: sve što mu je potrebno je otići na SLUŽBENE stranice američke vlade zatim kliknuti na lijevom podmenijeu «countries», zatim na «Near east affairs» zatim na «country information» i na kraju na «Israel»; ovdje može naći vrlo dobre podatke o samom Izraelu; ako ga pak više zanima da nisu vidjeli «ni jednu povredu ljudskih prava», onda mu savjetujem menu «International issues» > «Human rights» > «Country reports» > 2003 > Near East and North Africa > Israel and the occupied teritories. Ovdje će vidjeti da se navodi PRAKTIČKI SVAKI slučaj kršenja ljudskog prava sa ovije strane – izraelske i palestinske – i da se čak na nekim mjestima iznose i OSOBNA IMENA.

Kada SAD i praktički sve svjetske nevladine udruge imaju ovakve podatke, zašto onda ne reagiraju? Razlog, naime, leži upravo u tim podacima: oni jasno i glasno pokazuju istinu o Izraelu, a to je da IMA kršenja ljudskih prava, da ima zločina i sličnog, ali nema organiziranog etničkog čišćenja. (Kao zanimljivost, pokušajte na tom istom siteu kliknuti na Francusku ili Englesku i – uživati u stvarima koje niste znali.) Ono što će, ipak, vjerojatno iznenaditi Kalinića su i izvješća o SUĐENJIMA unutar Izraela za ta kršenja.

Da zaključim: gospodin Kalinić na svu žalost, vidi se, nema puno veze sa materijom o kojoj piše. Kako je dobio titulu magistra znanosti, ne znam i – ne želim znati nakon ovakvog članka. Ono što plaši je sljedeće:
Ne može se reći da je Kalinić antisemit – ali se može reći da potpuno nesvjesno (ili svijesno, ali za to nemam dokaza) podstiče mržnju prema Izraelu. Međutim, mržnja prema Izraelu se u Hrvatskoj oblikuje u mržnju prema Židovima, što znači, da Kalinić svojim nesmotrenim izjavama podstiće antisemitizam u Hrvatskoj. Napominjem – to radi jer za svoje komentare nema NIKAKVIH dokaza, već prozvoljno piše, a to onda postaje pamflet. Što je još opasnije, iza njegovog imena stoji SDP koji njegovim riječima daje težinu.

Njegove kolumne se nalaze na T-Portalu, jednom od najposjećenijih portala u Hrvatskoj. To mu daje visoku posječenost i čitanost – što doprinosi širenju ovakvih neodgovornih stavova.

Na kraju, izuzetno je važno napomenuti da autor ovih stihova NIJE nikakav Sharonovac – dapače, smatra da bi Sharon trebao pred sudom odgovarati za neka njegova djela – ali da smatra da je pomodarstvo blaćenja Izraela postalo pretjerano. I, kako se vidi danas, sve opasnije i opasnije, jer vodi u antisemitizam...

Link na originalni članak

ZAŠTO JE NASTAO OVAJ BLOG

2004-03-30T19:42:00.000+02:00

Da vidimo što Tarik Kulenović kaže u svojoj kolumni od 26. ožujka 2004. godine:

Izraelski vojnici su u atentatu ubili šeika Ahmeda Yassina, osnivača i duhovnog vođu Hammasa, palestinskog oslobodilačkog pokreta

Prema programu Hamasa, Kulenovićevo "oslobođenje" podrazumjeva uništenje države Izrael i totalnu eliminaciju židovske populacije, bilo protjerivanjem, bilo masakrom, i pretvaranje "Palestine" u islamsku državu u kojoj ne bi bilo mjesta ni za Arape kršćane. Hamasova povelja. Kulenović ima čudnu definiciju slobode...

Izrael, mala rasistička i antisemitska država na obali Sredozemnog mora već desetljećima predstavlja izvor nestabilnosti u regiji.

Rječnička definicija antisemitizma jest: an·ti-Sem·i·tism (nt-sm-tzm, nt-) KEY NOUN: Hostility toward or prejudice against Jews or Judaism. Discrimination against Jews.

Agresivna rasistička politika, praćena cionističkom, u suštini nacional-socijalističkom doktrinom o superiornosti Židova, pokrenula je mnoga zla na Bliskom istoku, onemogućujući normalni život i demokratski razvitak regije.

Standardna metoda dezinformacije je optužiti žrtvu za ono sto agresor čini; istu metodu je koristio Hitler u Sudetima, optužujući Čehoslovačku za nasilje nad sudetskim Njemcima, istu metodu koristi Kulenović optužujući Izrael za antisemitizam i nacionalsocijalizam. Citat Hamasove Povelje:

Article Twenty-Two: The Powers which Support the Enemy. The enemies have been scheming for a long time, and they have consolidated their schemes, in order to achieve what they have achieved. They took advantage of key elements in unfolding events, and accumulated a huge and influential material wealth which they put to the service of implementing their dream. This wealth [permitted them to] take over control of the world media such as news agencies, the press, publication houses, broadcasting and the like. [They also used this] wealth to stir revolutions in various parts of the globe in order to fulfill their interests and pick the fruits. They stood behind the French and the Communist Revolutions and behind most of the revolutions we hear about here and there. They also used the money to establish clandestine organizations which are spreading around the world, in order to destroy societies and carry out Zionist interests. Such organizations are: the Freemasons, Rotary Clubs, Lions Clubs, B’nai B’rith and the like. All of them are destructive spying organizations.

Kulenović dalje kaže:

Drugi svjetski rat i otkriće razmjera holokausta nad europskim Židovima stvorio je u svjetskom javnom mnijenju klimu simpatije prema Židovima koja je kulminirala u Ujedinjenim narodima odlukom da se Palestina, tada britanski protektorat, podijeli na židovsku i palestinsku državu. Cinično, bilo je to i dovršenje Hitlerovog "konačnog rješenja", jer se većina preostalih europskih Židova odselila u Izrael.

Kulenović cinično tvrdi da je Hitlerovo konačno rješenje čišćenje Europe od Židova. Nije. Konačno riješenje je čišćenje svijeta od Židova i Židovi su našli utočište od masakara u Izraelu. Holokaust se nije zavrsio kapitulacijom Njemačke, oko 40 000 Židova je pobijeno u Poljskoj nakon 2. svjetskog rata; slično se spremalo i u arapskim državama, iz kojih je skoro milijun Židova pobjeglo u Izrael.

Cionisti su urlali "Zemlja bez naroda za narod bez zemlje" a Palestince, koji u kontinuitetu žive u Palestini od pamtivijeka (Oni su biblijski Filistejci koje Mojsije i ekipa susreću u "Obećanoj zemlji"), nitko nije ništa pitao.

Ovo je notorna laž. Palestinci nemaju veze sa Filistejcima (indoeuropski narod, dio tzv. "pomorskih naroda", koji u Kanaan dolazi otprilike istovremeno s Izraelcima). Kulenović očigledno namjerno falsificira povjest.

Dok se u Nűrnmbergu sudilo nacistima, njihove nekadašnje žrtve su na isti način postupale s drugima. Zaluđeni idejom vlastite superiornosti, Izraelci su Palestince počeli tretirati kao nižu vrstu, kojima je, kao i životinjama, svejedno gdje su. David Ben Gurion, Golda Meir, Menachem Begin, da ne spominjemo izraelske generale, davali su brojne izjave o tome kako Palestince ne treba tretirati kao ljude.

Kulenović, jasno, ne daje niti jedan citat, niti jednu takvu izjavu.

Destrukcija, teror, protjerivanje, ponižavanje, eksploatacija riječi su koje možemo vezati za izraelsku politiku. Izrael jeste demokracija, no za Židove. Za druge, riječ je o najcrnjoj diktaturi temeljenoj na rasizmu i eksploataciji.

Jasno, Kulenović opet ne navodi niti jedan dokaz za svoje odvratne optužbe.

Pokušavajući zamaskirati takvu politiku, židovske organizacije optužuju sve i svakoga za antisemitizam.

Jedan kojeg se moze, bez ikakvog problema optuziti za antisemitizam je Kulenović.

Izrael je u proteklih pedesetak godina poubijao preko milijun Palestinaca, Egipćana, Libanonaca, Sirijaca koji su također Semiti.

Opet vraćanje na izmijenjenu definiciju pojma "antisemitizam". Uz to, malo je neobično da asistent na Fakultetu političkih znanosti ne zna da je ukupan broj žrtava, na obje strane (arapskoj i izraelskoj), od 1948. godine do danas, oko 75 tisuća.

Time je izbio na neslavno prvo mjesto antisemitizma u svijetu.

Izgleda da Kulenović i umanjuje broj zrtava holokausta.

Izrael, logikom da je svaki Palestinac terorist, neprijatelj kojeg treba uništiti, ne razlikujući boračko od neboračkog stanovništva, ponavlja Hitlerovu logiku da je svaki Židov neprijatelj Reicha.

Opet laž, bez trunke dokaza.

Hammas, kao i libanonski Hizb Allah predstavljaju novu generaciju oslobodilačkih pokreta, uspješnijih u borbi protiv Izraela od svojih prethodnika.

Citati iz Hizb Alahovog tjednika "Al-'Ahd":
The Jews are the enemy of the entire human race. (2.2.'91)
The Jews constitute a financial power ... They use funds to dominate the Egyptian media and infect its society with AIDS. (13.12.'91)
The Torah inspires the Jews to kill. (6.12.'91)
Ovi citati nikako nisu iznimka.

Šeik Yassin mrtav je opasniji nego živ.

Najednom, Kulenoviću je stalo do dobrobiti Izraela?

Izrael ga je učinio mučenikom, pokazavši svim Arapima da je riječ o zločinačkoj organizaciji koja se krije pod krinkom države.

Prerano sam se ponadao.

Izrael se ne libi ubijati žene, djecu, starce, invalide, ne libi se protjerivati ljude, uništavati obitelji, proglašavati cijeli narod terorističkim, odbijajući shvatiti da je upravo on izvor zla.

I to napiše nakon sto je cijeli židovski narod proglasio zločinačkim...

Ljude spremne na mir sa Palestincima, poput premijera Yitzaka Rabina, ubijaju židovski ekstremisti, jer Izrael ne želi mir.

Čudna logika, jedan ekstremist ubije Rabina, većina naroda podržava Rabina, dakle Izrael ne zeli mir.

Danas je Davidova zvijezda za Arape ono što je nekada za Židove bio Kukasti križ, a svojim djelima Izrael besramno pljuje na svih šest milijuna ubijenih Židova u Drugom svjetskom ratu.

Istom Kulenoviću, koji umanjuje broj mrtvih u holokaustu, koji naziva neonacističke organizacije (vidjeti program Hamasa, 22 clanak, ili citate iz Hizb Allahovih publikacija - nema program Hizb Allaha na internetu), najednom je stalo do žrtava Holokausta.

Izrael se, od nekadašnje nade čovječanstva pretvorio u svjetsku sramotu, zlo koje treba izolirati.

Kulenović je započeo članak da je nastanak Izraela zločin, po 25. put si uskače u usta.

Kulenovićev članak je vrlo koncentrirana zbirka antisemitskih floskula, skrivena iza autorovog new age ljevičarstva.

Link na članak (VIPMet, 26. ožujka, 2004.)