PAVLE KALINIĆ PONOVNO LAŽE (by Moud Al Abu Dowa)

Kritika medijskih izviješća s Bliskog istoka i o Bliskom istoku, s posebnim osvrtom na hrvatske medije

PAVLE KALINIĆ PONOVNO LAŽE (by Moud Al Abu Dowa)

Published 18 studenoga, 2004 by Tintilinić | E-mail this post

Lice i naličje Kalinićevog članka:
Netko je davno prije rekao da su kritičari kao eunusi: znaju kako, vide to svaki dan, ali oni to nikako ne mogu uraditi. Međutim, upravo takvi ljudi sebi dozvoljavaju bahatost, onu istu bahatost arbitera koji nikad ne iskušava ono što nudi…

Činjenica jest: Izrael ne želi pokopati Yassera Arafata u Jeruzalemu. Međutim, ono što Kalinić nigdje ne naglašava je da je Yasser zatražio da to bude brdo Moria na kojem je i džamija Al-Aqsa te sveto tlo Židova, tlo na kojem je nekad bila Svetinja nad Svetinjama, Veliki Hram.

Kalinić očito nije shvatio da je problem višesložan:

a) pokopavanjem Arafata na brdu Morija to bi se brdo pretvorilo u svojevrsno hodočašće svih budućih fanatika: na par stopa od džamije, grob čovjeka koji je cijeli svoj život potpomagao skupine poput Mučenika Al-Aquse, Islamskog Jihada, Hamasa, te Hizb Alle. Misticizam povezan sa bolesnim fanatizmom osigurao bi da u Izraelu NIKAD nema mira.
b) sam čin pokopa na svetom mjestu je protivan židovskoj tradiciji: Židovima je zabranjen bilo kakav oblik nekromancije ili obožavanja mrtvih. Njihov tradicionalni pokop je takav da se mrtvaca baca u jamu, branje cvijeća i na taj način uništavanje živog zbog mrtvih, zabranjeno je (zato se stavlja kamenje), a groblja su redovito izvan životnih prostora. Konsekventno, pokopavanje unutar, primjerice, sinagoge je blasfemija. Kakva je onda tek blasfemija pokopavati čovjeka koji je kriv za smrt tisuća Izraelskih građana (u ovo ubrajam i Palestince i Izraelske Arape koje je Arafat tokom svoje karijere pobio, bilo nehotice, bilo namjerno) na brdu koje predstavlja – svetinju?

Ne znam za Kalinića, ali ja ne bi dozvolio da se Milan Martić pokopa u crkvi na Preradovićevu trgu…

Govoriti tko je što je i što je cijeli život radio Jaser Arafat više-manje je nepotrebno jer svi koji žele znati, znaju što je, tko je, gdje je i zašto je postao to što je postao. Govoriti o tome je li terorist ili nije - niti je vrijeme, niti je mjesto. Činjenica je da je dobio i Nobelovu nagradu za mir s Yitzhakom Rabinom koji je tada bio izraelski premijer. Isti taj, danas pokojni, Rabin je u mladosti bio vrlo nestašan pa je Arafat kopirao dijelove njegova 'političkog rada'. A za prethodnika Rabina na mjestu premijera Izraela i također Nobelovca Menachema Begina, dobio je nagradu s egipatskim predsjednikom Anwarom el-Sadatom, dovoljno je reći da je 'igrom slučajnosti' srušio krilo hotela Kralja Davida u kojem se slučajno nalazila i Britanska vojna i civilna uprava. To, naravno, nije bio teroristički čin.

Zanimljivo je da u ovom odlomku Kalinić na početku kaže: "Govoriti o tome je li terorist ili nije – niti je vrijeme niti je mjesto" Time Kalinić odvraća bilo kakve kritike Arafata, vjerojatno jer "de mortuis nihil nisi bene". Nadalje nije baš jasno što Kalinić želi reći, jer rečenica "A za prethodnika Rabina na mjestu premijera Izraela i također Nobelovca Menachema Begina, dobio je nagradu s egipatskim predsjednikom Anwarom el-Sadatom, dovoljno je reći da je 'igrom slučajnosti' srušio krilo hotela Kralja Davida u kojem se slučajno nalazila i Britanska vojna i civilna uprava" iznenada mijenja subjekt: počinje sa Yasserom (koji je dobio nagradu), pa zatim skače na Menachima (koji je bio upleten u bombaški napad na hotel Kralj David). No, pustimo semantiku na stranu, očito je da Kalinić ovdje želi reći i da je Izrael na svom početku imao terorističke organizacije. Što je istina. No, da li zločin jedne strane opravdava zločin druge strane? U ovom slučaju, za Kalinića, očito – da! Zanimljivo bi bilo pitati ga isto pitanje kad se radi o Domovinskom ratu: bojim se da kad bi ostao konzistentan, vrlo bi vjerojatno dao ostavku i na mjesto saborskog zastupnika i na mjesto u SDP-u.

Ignoriranje rezolucije UN-a 181 (II) kojom se Židovima dodjeljuje 53 posto teritorija, a Palestincima (sic!) 47 posto ignorirana je od samog osnutka države Izrael jer je samim činom osnivanja te narednih par dana Izrael preuzeo kontrolu nad 78 posto teritorija cjelokupne Palestine. To širenje prati i pripadajuće, kako bismo to danas nazvali, etničko čišćenje. To nije niti je ikad mogao biti terorizam. Samo je malo čudno zašto SAD nije inzistirao na provođenju te ili bilo koje druge rezolucije vezane uz izraelsko sustavno ignoriranje svih rezolucija UN-a.

Fantastično je koliko Kalinić u ovom trenutku falsificira osnovne činjenice:

- PALESTINA je geografski pojam koji obuhvaća današnji JORDAN, kao i dijelove Sirije, te Libanona; ona cijelo vrijeme nema svoju vladu već je KOLONIJA; njen status je – približno – jednak Indiji (samo što je Indija imala Ghandija, a Palestina nikad nije imala nikog takvog koji bi se izborio za nezavisnost i CIJELI teritorij – pa i komad Jordana – pretvorio u DRŽAVU PALESTINU); isto tako, Rezolucija nije podijelila Palestinu na židovski i palestinski dio, već židovski i arapski... Pojam Palestinci, u to se vrijeme odnosio na Židove u Palestini... današnji Palestinci sebe su nazivali Arapima.

- 14 svibnja 1948. Izrael je proglasio nezavisnost, 15. svibnja 1948. Egipat, Transjordan, Syria, Libanon i Irak su započeli rat; činjenica je ipak da su prvi doseljenici i Ben Gurion to i očekivali te se naoružali za obranu

- Izrael sa 15,500 km² se penje na 20,700 km² - što je vrlo teško odrediti kao "preko 78% Palestine"

- JEDINI razlog zašto je Izraelu ovo priznato je činjenica da je EGIPAT upao u GAZU, a JORDAN U JUDEJU/SAMARIJU (NA ZAPADNU OBALU JORDANA). Kako se ove dvije države proglasile te osvojene teritorije ANEKTIRANIM, UN-u nije ostalo ništa drugo nego da ih prizna ili riskira nove sukobe.

- Zanimljivo je da se JOŠ UVIJEK u tom trenutku ne govori o "Palestincima". Naprotiv, naziva ih se Jordancima! Pogledajmo par citata iz usta Arapa:

"There is no such country as Palestine. 'Palestine' is a term the Zionists invented. There is no Palestine in the Bible. Our country was for centuries part of Syria. 'Palestine' is alien to us. It is the Zionists who introduced it". - Auni Bey Abdul-Hadi, Syrian Arab leader to British Peel Commission, 1937 – (Ne postoji zemlja imenom Palestina. 'Palestina' je termin koji su izmislili Cionisti. Ne postoji Palestina u Bibliji. Naša zemlja je stoljećima bila dio Sirije. 'Palestina' je strana riječ za nas. A nju su izmislili Cionisti. - Auni Bey Abdul-Hadi, arapski lider iz Sirije u British Peel Commision, 1937-)

"There is no such thing as Palestine in history, absolutely not" - Professor Philip Hitti, Arab historian, 1946 – (Ne postoji zemlja u povijesti koja se zove Palestina, niti govora – profesor Philip Hitti, Arapski povjesničar, 1946 -)

"It is common knowledge that Palestine is nothing but Southern Syria". - Representant of Saudi Arabia at the United Nations, 1956 - ("Poznato je da je Palestina tek Južna Sirija" Predstavnik Saudijske Arabije u UN-u, 1956-)

- Zanimljivo je da se slične izjave nastavljaju i NAKON Šestodnevnog rata (1967.):

"There are no differences between Jordanians, Palestinians, Syrians and Lebanese. We are all part of one nation. It is only for political reasons that we carefully underline our Palestinian identity... yes, the existence of a separate Palestinian identity serves only tactical purposes. The founding of a Palestinian state is a new tool in the continuing battle against Israel". - Zuhair Muhsin, military commander of the PLO and member of the PLO Executive Council – ("Nema razlike između Jordanaca, Palestinaca, Sirijaca i Libanonaca. Svi smo mi dio jedne nacije. Samo iz političkih razloga mi pažljivo naglašavamo naš Palestinski identitet… da, postojanje zasebnog Palestinskog identiteta služi samo taktičkoj svrsi. Osnivanje nove Palestinske države samo je novo oružje u kontinuiranoj borbi protiv Izraela" Zuhair Muhsin, vojni komandant PLO-a te član PLO-ovog Izvršnog vijeća )

"You do not represent Palestine as much as we do. Never forget this one point: There is no such thing as a Palestinian people, there is no Palestinian entity, there is only Syria. You are an integral part of the Syrian people, Palestine is an integral part of Syria. Therefore it is we, the Syrian authorities, who are the true representatives of the Palestinian people". Syrian dictator Hafez Assad to the PLO leader Yassir Arafat – ("Vi ne predstavljate Palestinski narod u toj mjeri u kojoj ga mi predstavljamo. Ne postoji Palestinski narod, ne postoji Palestinski narodni korpus, postoji samo Sirija. Vi ste integralni dio Sirijskog naroda, Palestina je integralni dio Sirije. Dakle, mi smo, Sirijska vlast, pravi predstavnici Palestinskog naroda» Sirijski diktator Hafez Assad PLO čelniku Yasseru Arafatu

- Zanimljivo je i da se podaci razlikuju: Encyclopaedia of the Orient, koja je relativno agresivna prema Izraelu (ali nikako antisemitska), govori o 630 000 izbjeglica. Na njoj isto tako stoji tko je započeo rat 1947: Arapske nacije.

- Istina je da je Deir Yassin tragedija, međutim, istina je i da su ti ljudi imali oružje. Međutim, istina je i da su masakr izveli Irgun Zvai Leumi te Stern Gang – koji NISU LEGALNE I LEGITIMNE IZRAELSKE POSTROJBE! Postrojba iz koje je izašao IDF zvala se HAGANA.

Ako Kalinić pripiše Irgun i Stern gang podpise pod "Izraelske snage" bilo bi ipak fair da se i Hezzbolah potpiše pod Sirijske vojne snage, Hamas pod Palestinske (kao i Jihhad Al Islami te Brigade Mucenika Al-Aquse), Al-Quaida pod Afganistanske itd. itd. Drugim riječima – trebale bi terorističke organizacije postati legitimnim snagama zemalja u kojima su se rodile.

Otmica sirijskog zrakoplova 1954. godine koju su izveli izraelski komandosi kako bi zarobljene civile mijenjali za svoje zarobljene vojnike, nekako je promakla objektivnim američkim i izraelskim vojnim analitičarima. Nadasve teoretičarima arapskog, islamskog terorizma. Naravno, pa to zasigurno nije bio arapski teroristički čin. Time ga nije upitno ni spominjati. Niti ulazak izraelskih vojnika u istočni Jeruzalem 1967. godine gdje su odmah uništili čitav palestinski kvart Magharbi ispred Zapadnog (Zida plača) te tako napravili popločani trg. Terorizam, naravno, nije ni rušenje 37 sela od mogućih četrdeset i jednog koja su sa zapadne strane zaokruživala Jeruzalem. To nije terorizam, već klasični teror koji je provodila i sustavno provodi izraelska država, a američki mediji to jednako sustavno prešućuju.

Otmica sirijskog zrakoplova se zaista i dogodila. Činjenica da je Izrael u to vrijeme bio u ratu sa Sirijom i da je ona uporno odbijala zamijeniti Izraelske vojnike za svoje (dobro znajući da je ograničeno ljudstvo uvijek bio krucijalni Izraelski vojni problem) ga, istina, ne opravdava, samo pojašnjava situaciju. A pojašnjava i da tom prilikom nije bilo ubijanja tih civila, što nije rijetkost kad slične operacije vrši Hezzbolah, Hamas i terorističke frakcije koje se slažu s njima. Sjetimo se Entebea, sjetimo se pokolja u Munchenu ili, ironično zbog imena, Dalal al-Mugharbija, Fatahovog aktivista koji je 1978. oteo autobus pun civila koji je iz Haife išao u Tel-Aviv (koji je legitimni teritorij čak i po 1947-moj). To međutim ne opravdava otmicu s moralne strane. S vojne – da, s moralne – ne.

Istina je, međutim, ovo sa 37 Palestinskih sela. No, istina je i da su u trenutku rušenja ona bila već praktički potpuno napuštena: bila su naseljena pretežno JORDANCIMA, koje je Jordanska vlada sustavno naseljavala na ova područja da bi vremenskim kontinuitetom dobila i pravnu potvrdu kako ova zemlja pripada Jordanu. Ti su Jordanci pobjegli prije nego su se jedinice približile Jeruzalemu. IDF je zatim uništio ta sela djelom da se nitko ne može vratiti, djelom da ne bi dobio neprijatelja u zaleđu: nakon tih sela, dolaze područja sa većinskim židovskim stanovništvom. To, međutim, ne opravdava uništenje 37 sela s moralne strane. Sa vojne da, sa moralne ne.

Istina je, na svu žalost, i da Palestinska strana prednjači u terorističkim napadima. Možda će netko reći: "A što mogu? Kad se ne mogu direktno boriti sa Izraelom, zar nije gerila najbolje oružje?" Ako zanemarimo činjenicu da su Arapi itekako imali vojske, tenkove, topove i avione u svim ratovima s Izraelom, odgovor je – jest! Ali gerila i pokret otpora napadaju VOJNE ciljeve ili STRATEŠKE ciljeve (dakle, elektrane, naftna postrojenja i slično), dok je TERORISTIMA primarni cilj CIVILNO STANOVNIŠTVO. Teroristi svoje ime zahvaljuju latinskoj riječi "terror, terroris, n.", što znači strah. I njima je osnovni cilj STRAHOM prisiliti neku vladu neke zemlje da pristane na njihove ciljeve. Njima su životi civila samo SREDSTVO, život nekog naroda je sredstvo, a glavni cilj su NJIHOVE POSTAVKE. Njihov protivnik je VLADA neke zemlje. Borcu za slobodu je ŽIVOT nekog naroda osnovni cilj: on taj narod teži osloboditi od okupatora. Znači, njegova postavka UVIJEK i ZAUVIJEK je – sloboda jednog naroda. Smrt nekog građanina se može dogoditi – ali to ne znači da je on osnovni cilj. Njemu ne pada na pamet se raznijeti u piceriji, osim ako to nije picerija u koju dolaze okupatorski vojnici, i jedino oni. On nema potrebe nametati nekoj vladi neku slobodu: njemu je cilj svrgavanje te iste vlade. Nije dakle u pitanju NAMETANJE pomoću straha. Imaju li Palestinske terorističke organizacije – kažem ovdje HAMAS i JIHHAD AL ISLAMI te BRIGADE MUČENIKA AL-AKSE (danas BRIGADE MUČENIKA ABU AMARA aka YASSERA ARAFATA – a to je onaj koji ih kao nije kontrolirao), nikako cijeli palestinski narod jer, za razliku od Kalinića, ne namjeravam čak ni cijelu Palestinsku vladu optužiti za terorizam – imaju li te organizacije alternativu između pizzerija i autobusnih stanica? Imaju: vojne točke, vojni hangari, vojnici u nezaštićenim prostorima itd. itd. Dakle, terorizam se ne može opravdati – ni moralno, ni vojno.

Međutim, Kalinić je propustio napomenuti da su ti isti američki mediji prešutili i neke zločine sa arapske strane u isto vrijeme – primjerice, Gush Etzion1948. (na jugu Jeruzalema) gdje je Palestinskoj strani asistirao i Jordan. Tamo su naime od 1943. do 1948. nastale 4 nastambe Kfat Etzon, Masuot Yitzack, Ein Tzurim i Revadim sa ukupnim brojem od 450 stanovnika. 1948. sve su četiri naseobine potpuno razorene: ubijeno je 240 muškaraca, žena i djece, a ostatak, 260 njih, odvedeno je u logore.

Ni oko proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela 1950. godine nije ništa sporno. Kao ni priznavanje te okupacije kao gotovog i nepovratnog čina od strane administracije Busha mlađeg za njegova prva mandata. Okupacija Sueskog kanala od strane Francuske, Velike Britanije i Izraela također nije bio nikakav terorizam, već klasični primjer državnog terora koji SAD počinje intenzivnije upražnjavati u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.

OKUPACIJA JERUZALEMA 1950?????????!!!!!

Kalinić vjerojatno nije upoznat sa činjenicom da Bush mlađi NIGDJE nije potpisao da priznaje Jeruzalem kao Izraelski. Da je to uradio, opalio bi šamar Oslu i Camp Davidu te ga jednostavno obrisao: ti sporazumi jasno i glasno govore da se granice prekrajaju DOGOVOROM JEDNE I DRUGE STRANE, a da ostale strane imaju služiti samo kao posrednici. Isto tako, Kalinić ne navodi kad je to Bush mlađi učinio – u toku njegove izborne kampanje! Sama činjenica da je na taj način htio pokupiti nešto glasova (zanimljivo je da je i Kerry za vrijeme kampanje tvrdio da je Izraelska ograda O.K., da sa Arafatom nema pregovora itd. itd.) Kaliniću očito ništa ne znači.

Ovdje Kalinić upada sa vrlo zanimljivim terminom: državni terorizam. Očito se napajajući na salonskom ljevičaru Noamu Chomskom (koji je, notta bene, izjavio da Srbija nije kriva za rat u Hrvatskoj ni na Kosovu, već da se samo branila od napada), Kalinić ovdje prenosi poznatu i uvriježenu kovanicu dva potpuno suprotna pojma: država i terorizam. Koja je razlika?

U legalnosti. Država je legalna i legitimna tvorevina koja počiva na suverenitetu određenog naroda (ili osobe, u staro vrijeme). Ona se stvara prema volji naroda koji proglašava državu, koji zatim bira svoje predstavnike u parlament. Država, istina, može počivati i na pojedinim osobama (kraljevi, šeici) itd., međutim, ono najbitnije što je zajedničko svakoj državi – teokratskoj, demokratskoj, monarhiji, aristokraciji itd. - je da je ona LEGALNA TVOREVINA. Kako se danas općenito smatra da je suverenost vezana uz narod, bitno obilježje današnjih država je VOLJA VEČINE, tj. volja određenog naroda. Ostali – prigodno – nazivaju se manjina.

Terorizam, naprotiv, u svojoj je biti manjina. On uvijek predstavlja skupinu ljudi i kao takav nije legitiman. Isto tako, ono što ga čini ilegalnim su njegove metode.

Niti protjerivanje više od 300 tisuća Palestinaca 1967. godine nije ništa pažnje vrijedno, a još manje za 'slobodarske' američke medije. Njima to nekako godinama i desetljećima promiče. U koju domenu spada izraelski zračni napad na američki brod Liberty do danas nije odgovoreno, ali se pouzdano zna da zbog tog napada američki zrakoplovi nisu bombardirali Tel Aviv.

Činjenica je da je došlo do protjerivanja 1967., međutim, kao i u svemu, i te se brojke vrlo razlikuju. Kalinić je ovdje, naravno, vrlo slabo informiran: tada je protjerano ukupno 350.000 Palestinaca, od kojih je 200.000 otišlo u Jordan, 115.000 u Siriju te cca 35.000 u Egipat (većina izbjeglica je bila iz Zapadne obale). No, iste godine, Izrael je dozvolio povratak 9.000 obitelji i, do 1971. ukupno se vratilo 40.000 izbjeglica. Drugim riječima, ostalo je 310.000 izbjeglica koji se nisu vratili domovima. No, evo samo još nešto za usporedbu: Jordan je 1968. zabranio ljudima koji su htjeli ostati na Istočnoj Obali da emigriraju iz Zapadne obale i Gaze. Drugim riječima – ostavio ih je na cjedilu…

Liberty… Pitam se zna li Kalinić koliko je istraga pokrenuto o tome? I koliko je članaka napisano? I – tko je uopće pokrenuo priču o namjernom napadu? Jer, Izrael je priznao da je napao U.S.S Liberty, ali se opravdao da je riječ o grešci, obzirom da se taj brod nije identificirao. Skeptici kažu da pilot itekako može identificirati vojni brod – međutim, nitko ne uzima u obzir da je taj brod napadnut 8. 6. 1967. pored Egipatske obale, dakle u jeku Šestodnevnog rata i u blizini Egipatskih teritorijalnih voda, te da se kretao iznimno sporo – pa je zastava bila priljubljena uz jarbol.

Isto tako – Kalinić opet pada u dobru staru zamku svih «optuživatelja» (da ne kažem, «nekritičkih pljuvatelja») Izraela: ZAŠTO BI IZRAEL NAPAO SVOG JEDINOG SAVEZNIKA!? I još na otvorenom moru, daleko od bilo kakvih naseobina ili bilo čega sličnog, što bi moglo navući sumnju da je Liberty bio svjedok nečemu? Napad se dogodio na MORU, na samoj granici sa Egipatskim vodama. Kakav je svjedok – i čemu – mogao biti Liberty na tom mjestu? NITKO od kritičara koji ovo prikazuju kao namjeran čin nije dao NIKAKAV odgovor na ovo pitanje! Mnogo pametniji, pažljiviji i obrazovaniji ljudi nisu – sumnjam da će i Kalinić. A vidi se – do sad nije ni dao.
Ovo su istrage u vezi U.S.S. Libertyja i njihovi rezultati:

Američke istrage:

U.S. Navy Court of Inquiry June 10-18, 1967 The attack was a case of mistaken identity. Calm conditions and slow ship speed may have made American flag difficult to identify. No indication the attack was intended against U.S. ship.
CIA Report June 13, 1967 The attack was not made in malice and was a mistake.
Joint Chiefs of Staff Fact Finding Team (Russ Report) June 9-20, 1967 Outlined "findings of fact," bud did not make any findings about the actual attack.
Clifford Report July 18, 1967 No premeditation, but "inexcusable failures" by Israeli forces constituing "gross negligence."
Senate Committee on Foreign Relations 1967 Secretary of Defense McNamara testified he supported conclusion that the attack was not intentional.
Senate Armed Services Committee Feb. 1, 1968 No conclusion. Secretary McNamara makes comparison of attack on Liberty to that on Pueblo with regard to uncertainty about what was happening at the time of the incident.
House Appropriations Committee April-May 1968 Navy communications "foulup" and no conclusion regarding Israeli actions. Much of report remains classified.
House Armed Services Committee May 10, 1971 Critical of Navy communications, no conclusion regarding Israeli actions.
Senate Select Committee on Intelligence 1979 Responding to critical book by Liberty crewman James Ennes, Senate investigation found no merit to his claim attack was intentional.
National Security Agency 1981 Liberty was mistaken for an Egyptian ship as a result of miscalculations and egregious errors.
House Armed Services Committee June 1991 Responding to request from Liberty Veterans Association, Subcommitte on Investigations launched probe that concluded there was no evidence to support allegations made by the Association and no reason for further investigation.

Izraelske istrage:

Ram Ron Commission June 12, 1967 The attack was made "neither maliciously nor in gross negligence, but as the result of a bona fide mistake. Also notes that the Liberty made a mistake as well by carelessly approaching a war area.
Preliminary Inquiry July 1967 There was no malicious intent and no deviation from the standard of reasonable conduct that would justify a court-martial.
IDF History 1982 The attack was a result of an "innocent error."
Izvor: A.J. Cristol, "The Liberty Incident," Ph.D. dissertation, University of Miami, 1997, pp. 86-113.
Dakle, bilo je ukupno 11 američkih i 3 izraelske istrage, od kojih su SVE dale jedno te isti rezultat. Iskreno – sumnjam da je Kalinić IKAD čuo i za jednu od njih.
DETALJNU prepisku oko cijelog događaja možete pronaći na Jewish Virtual Library - State Department Documents from the 1967 War

Pucanje po vjernicima u džamiji Al-Aqsi u Jeruzalemu nešto je dovoljno nevažno da bi se počinitelji uhitili i procesuirali. Dvije 'intervencije' u Libanonu, sporadični pokolj Kršćanske falange u Bejrutu koji 'Izraelske obrambene snage' nisu bile u mogućnosti spriječiti... Sve su to nevažni detalji. U tom i takvom kontekstu, koji je daleko krvaviji nego što prosječan promatrač može i zamisliti, ukop Jasera Arafata je krupno političko pitanje koje će zasigurno dovesti do zaoštravanja odnosa u i oko Izraela.

"Pucanje po vjernicima u džamiji Al-Aqsi" kako naš Kalinić govori – NIJE SE DOGODILO! NIGDJE nema NITI JEDNOG ZAPISA za ikakvu pucnjavu u Al-Aqsi. Postoje dva incidenta koji uključuju džamije: zločin Baruha Goldsteina i pucnjava na obroncima Brda Hrama iliti Brda Morije. "Ma, nije šija neg' je vrat," netko bi sad rekao."Kalinić je mislio na to!" U redu, možda i je mislio – ali se od osobe koja dobiva plaću za ovakve kolumne i koja nosi naziv "stručnjaka za terorizam" i bila je savjetnik premijera jedne zemlje očekuje da ZNA RAZLIKU između Brda Morija i Al-Aqse. A koja je razlika? Utoliko što je Al-Aqsa samo NA DJELIĆU cijelog Brda Morije! Pa ako je onda Kaliniću isto, primjerice, Osijek i Slavonija – onda ja povlačim ove redove. Ali ne namjeravam nazvati nekog stručnjakom za Hrvatske prilike ako mi potvrdi da je Osijek isto što i Slavonija…

Dakle, incident o kojem Kalinić ne govori niti riječ dogodio se 1990. a ubijeno je 17 ljudi. Što se, međutim, dogodilo? Naime, 8.10.1990. Židovska ultraortodoksna skupina "Vjernici Brda Hrama" pokušala je postaviti kamen temeljac za ponovnu gradnju Hrama. Iako je na početku dobila dozvolu od policije – ali isključivo da se šeće oko Brda sa Izraelskim zastavama – ta je dozvola, kad se pojavila gomila Muslimanskih vjernika na tom istom mjesu, povučena! U trenutku kad su počeli nemiri, "Vjernici" su se već udaljili gotovo milju na molitvu (Opaska M.A.A.D: Nijedan Židov nema pravo ponovno izgraditi Hram do dolaska Mesije – samo Mesija ima to pravo; zato su samo položili kamen temeljac i krenuli dalje). No, to su iskoristili Arapski radikali. Vođe Fataha i Hamasa su pozvali na nerede u okolnim Jeruzalemskim mjestima (kako piše Washington Post, 14. listopad 1991.). Kad su njihovi članovi čuli pozive šeika da "obrane" Islamska sveta mjesta, oni su se sjatili na Brdo Hrama.

Kako dalje izvještava Washington Post, napad kojim su izraelski policajci bili izloženi "premašio je u svojoj oštrini i brutalnosti sve dosadašnje u Jeruzalemu u protekle 3 godine Intifade." Arapski izvori govore da je to posljedica sustavne kampanje koju su provodili Palestinski čelnici u Jeruzalemu proteklih godina nebi li povećali broj napada, naročito na policajce. U bliskoj borbi s policajcima, buntovnici nisu samo gađali policiju, već i Židove koji su se, ne uplićući se u sukob, molili ispred Zapadnog Zida.Dakle, kamenovani su vjernici za vrijeme molitve, i to sa 30 metara visine!!!! Jamal Nusseibah, sin poznatog Palestinskog profesora, priznao je u "60 minutes" (2. prosinac 1990) da su ljudi ponijeli kamenje sa sobom u torbama na Brdo Hrama. (Opaska M.A.A.D: Brdo Hrama je potpuno popločeno i na njemu nema kamenja).

Izrael je izdao dva izvješća o ovom događaju. U prvom, koji je izdala Komisija Zamir, navodi se kao zaključak da je gomila bacala kamenje i metalne predmete na policiju pri vrlo bliskom kontaktu, da su životi policajaca bili u opasnosti te da su otvorili vatru kako bi se zaštitili. Međutim, izvještaj kritizira Izraelsku policiju za njihove postupke u slučaju cijelog incidenta, posebno njihovu nespremnost da se nose sa situacijom za koju su mogli predvidjeti da će eskalirati ("situacija visokog rizika"). Drugim riječima, u izvještaju Izraelske vlade (koja je izvor svog zla prema Palestincima) se kritizira Izraelska policija zbog nesposobnosti da predvidi mogućnost sukoba i zaštiti Palestinske živote. Ne znam za vas – nisam takav izvještaj još našao ni kod jedne arapske vlade.

Za drugo su izvješće mediji prenijeli da je došao do zaključka koji proturječe zaključcima komisije Zamir. Izvješće je proveo i sudac Ezra Kama. No, ono je potvrdilo ključne zaključke Zamirove komisije: Izrael nije isprovocirao pobunu. U njemu također stoji i da je "3.000 Arapa, najviše mlađe dobi, odazvalo se pozivu muslimanskih propovjednika da dođu na Brdo Hrama i da ga "obrane"; da je kamenje bilo unaprijed pripremljeno; da je Muslimansko vodstvo bilo upoznato sa činjenicom da 'Vjernici' neće biti pušteni u blizinu Al-Aquse, te da su ih vidjeli da odlaze gotovo sat vremena prije nego je pobuna počela" ( Jerusalem Post, 17. kolovoz 1991.)

Što se tiče Libanona i zločina Falangista, idemo malo redom, sa pozadinom.
Zločin je počinila Libanonska Falangistička milicija, a dogodio se u dva prognanička kampa 16. i 17. rujna 1982. u zoni oko Bejruta. Izraelske trupe su dozvolile Falangistima da uđu u Sabru i Shatilu da unište terorističke ćelije za koje se smatralo da tamo postoje. Postojale su pretpostavke da je tamo bilo preko 200 naoružanih ljudi u bunkerima koje je tokom godina izgradio PLO i koji su bili dobro opskrbljeni municijom i ostalim potrepštinama. (Zeev Schiff i Ehud Yaari, Israel's Lebanon War, NY, Simon and Schuster, 1984, p. 70.)

Kad su Izraelci naredili Falangistima da izađu, pronašli su nekoliko stotina mrtvih (brojke se kreću između 460, po libanonskoj miliciji, do 700-800, po izraelskim službama). (Izraelci priznali više mrtvih od Libanonaca? Op. M.A.A.D. ) Među ubijenima, prema Libanonskim izvorima, bilo je 35 žena i djece. Ostatak su bili muškarci: Palestinci, Libanonci, Pakistanci, Iranci, Sirijci i Alžirci. (Jillian Becker, The PLO, London, Weidenfeld and Nicolson, 1984, pp. 202, 279) Ubojstva su bila smišljena da se osveti ubojstvo Libanonskog predsjednika Bashira Gemayela i njegovih 25 suradnika, koji su ubijeni u bombaškom napadu na početku tog tjedna. (Zeev Schiff i Ehud Yaari, Israel's Lebanon War, NY, Simon and Schuster, 1984, p. 257.)

Izrael je dozvolio Falangistima ulazak u kampove kao dio prijenosa autoriteta na Libanonce, i priznao je odgovornost za tu odluku. Kahanova komisija za ispitivanje slučaja, koju je imenovala Izraelska vlada kao odgovor na javno zgražanje i osude (IZRAELSKE javnosti, op. M.A.A.D.), donijela je zaključak da je Izrael INDIREKTNO ODGOVORAN za zločin jer nije predvidio da bi Falangisti mogli učiniti zločin. Izrael je proveo savjete komisije, uključujući i one o otkazu Ministru obrane Arielu Sharonu te generalu Rafulu Eitanu, šefu generalštaba.

Nedavno je Belgija poduzela korake da se sudi Sharonu za njegovu ulogu u ovoj crnoj izraelskoj epizodi. Sud je tamo, međutim, odbacio optužbu. (Radio Slobodna Europa/Radio Sloboda, 26. lipanj 2002) Europske kampanje izgleda teže ocrniti Izrael kao cjelinu, a naročito Sharona, što je naročito odbojno obzirom da su Izraelske sudske institucije već se pozabavile ovim slučajem.

Ironično, kad je 300.000 Izraelaca u Izraelu protestiralo u Izraelu za ova ubojstva, nije bilo gotovo nikakve reakcije iz Arapskog svijeta. Izvan Bliskog istoka, podigla se velika prašina i mnogo internacionalnih osuda Izraela zbog masakra. Falangisti – koji su zločin i počinili – prošli su praktički bez osude za njega.

Kao kontrast, pogledajmo slučaj u svibnju 1985-e kad je muslimanska milicija napala Shatilu i Burj-el Barajneh, isto tako Palestinske izbjegličke kampove. Prema UN-u, 635 ljudi je bilo ubijeno i 2.500 ranjeno. U toku dvije godine, koliko je trajala bitka između šijitske milicije Amal (koju je podržavala Sirija) i PLO-a, bilo je ubijeno više od 2.000 ljudi, među kojima i mnogo civila. NIKAD nije nikakav protest upućen PLO-u ili Siriji niti njenim saveznicima zbog tog događaja. Internacionalna reakcija izostala je i u listopadu 1990. kad su sirijske snage uletile u područja Libanona pod kršćanskom kontrolom. U osmosatnoj bitci, 700 kršćana je ubijeno – najgora bitka Libanonskog civilnog rata. (iz New York Times, 19. listopad 1990). U građanskom ratu u Libanonu od 1975. do 1982. poginulo je cca 95.000 ljudi. (Jillian Becker, The PLO, London, Weidenfeld and Nicolson, 1984, pp. 212)

Zanimljivo je da Kalinić ovdje govori o "zaoštravanju". Istu sam rečenicu čuo i nakon smrti Yassina, pa se broj samoubilačkih napada ne samo prepolovio – već je četverostruko manji. Isto je tako zgodna činjenica da se pokop DOGODIO, i da ne samo da nije, za sada, došlo ni do kakvog zaoštravanja, već je nedavno Colin Powell uspio uspostaviti i određeni stupanj suradnje između Izraela i Palestine. A da ne kažemo da se dogodilo ono praktički nemoguće – da je Izrael stao na stranu jednog od Palestinskih kandidata te da ga smatra osobom s kojim bi mogao završiti mirovni proces.

Sve u svemu – ako je Kalinić bio Račanu savjetnik, nije ni čudo da nam je vanjska politika izgledala kako je izgledala.

T-Portal

Oznake: Pavle Kalinić