Kritika medijskih izviješća s Bliskog istoka i o Bliskom istoku, s posebnim osvrtom na hrvatske medije





Nekoliko je zajedničkih motiva, koji se provlače kroz mainstream medijska izviješća o ratu na Bliskom istoku:
* Pokušaj da se izraelsko korištenje vojne sile portretira samo kao pretjerana reakcija na otmice - ubojstva drugih vojnika, prilikom tih otmica se redovito zaboravljaju (otmice su, inače, same po sebi, čin rata) ignorirajući stotine raketa uperenih na izraelske civile od trenutka kad se Izrael povukao iz Gaze i raketne napade, koji su prethodili kidnapiranju dvaju izraelskih vojnika od strane Hizb Alle;
* Ignoriranje činjenice da je Hizb Allah, uz sirijsku i iransku potporu, nagomilao oružje u namjeri da ga upotrijebi protiv Izraela;
* Ignoriranje fundamentalne razlike između motiva dvije strane u sukobu. Izrael koristi silu kako bi zaštitio svje građane; Hamas i Hizb Allah koriste silu kao svoj pokušaj u naporu ka uništavanju Izraelske države;
* Ignoriranje fundamentalne razlike u ratnoj praksi dvije strane u sukobu. Izrael pokušava minimizirati civilne žrtve upozoravajući ljude da napuste određena područja prije napada; Hamas i Hizb Allah ciljaju civile istovremeno se skrivajući među vlastitim civilima. Hizb Allah također koristi kontrolne točke kako bi spriječio libanonske civile da napuste ratno područje;
* Ignoriranje činjenice da je Izrael napadnut s onog teritorija, s kojeg se povukao u cilju postizanja mira.
Također je važno primijetiti da oni, koji daju ovakva viđenja najnovijeg sukoba, uglavnom nikad nis ponudili bilo kakvu kritiku Hamasovih i Hib Allinih akcija, koje s prethodile izraelskom odgovoru. Kriticizam Hamasa i Hizb Alle obično se doda izjavama, u kojima je kritika primarno fokusirana na osudu Izraela...


KREŠIMIR RAGUŽ I JUTARNJI LIST


0 komentar(a)

Da, ovaj blog je namijenjen kritici medijskih izviješća s Bliskog istoka, ali teško je odoljeti i ne citirati i jedan pozivitan primjer.

Beirut: Kršćani i suniti ovaj put ne žele ratovati
Piše: iz Beiruta Krešimir Raguž


I dok se južni Beirut svakodnevno uništava, samo nekoliko kilometara dalje u kršćanskom dijelu grada trgovine i restorani normalno rade, a bogati bejrutski kršćani ponosno pokazuju svoje Ferrarije

Reporteri Jutarnjeg lista ovih su dana, probijajući se iz Sirije kroz nepregledne kolone izbjeglica, uspjeli ući u Beirut. Ondje smo zatekli posve specifično stanje, o kojem se vrlo rijetko izvješćuje.

Kao i u ranijim ratovima u tom gradu, prema kojima je čak i glavna ulica u Mostaru tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata zbog golemih razaranja dobila naziv Beirut, danas u Libanonu rat počinje i završava doslovo u središnjoj gradskoj ulici, koja se zove Tarik Saida El Kadimeh.

Sve južnije od te ulice, počevši s uporištem Hezbolaha u četvrti Al Dahyeh, pa do granice s Izraelom, područje je koje kontrolira šijitski Hezbolah. Tamo se gine, od tamo se bježi i većina fotografija o golemim razaranjima dolazi upravo s tog mjesta. Ono što ovu priču o Beirutu u ratu čini gotovo nevjerojatnom, druga je strane te iste ulice u kojoj od rata doslovno nema niti “r”. U njoj se, pak, odvijaju uobičajene kupnje, jede se, pije i zabavlja u restoranima. Naravno da se pritom i osluškuje što se događa u susjedstvu, no malo tko se, osim stranih turista, boji da će koji izraelski projektil zalutati u pogrešnom pravcu.

Iako stoji činjenica da su izraelski avioni tijekom posljednjih dana bombardirali navodne Hezblahove položaje sve do sjevera Libanona, pa su pogođeni i neki ciljevi s ove strane ulice, nitko od ovih ljudi ne boji se pretjerano za svoj život. Još nevjerojatnije zvuči da se dio njih čak i veseli kada nad južnim dijelom grada čuju eksploziju ili vide oblak dima, uvjeravaju nas neki od naših bejrutskih sugovornika.

Uvučeni u rat

Mi smo kršćani, a Izrael ne ratuje protiv nas nego protiv šijitskog Hezbolaha. Naravno da nitko od nas ne voli Izrael, dapače, mrzimo ga jer opet bespotrebno razara našu zemlju, što mora što prije prestati. No, ovdje nećete čuti ni jednu dobru riječ o Hezbolahu. Baš u trenutku kada smo se počeli oporavljati i živjeti normalno, kada su došle tisuće turista, isključivo zbog svojih sebičnih ciljeva Hezbolah nas je uvukao u rat koji je njihov, a ne naš - tvrde naši sugovornici, koji nisu šijiti.

Nastavite čitati Beirut: Kršćani i suniti ovaj put ne žele ratovati


PRAVILA ZA REPORTERE NA BLISKOM ISTOKU


0 komentar(a)

Mitchell G. Bard March 10, 2005

Thomas Friedman 2005. godine napisao je kolumnu u kojoj je naveo osam pravila za reportere, koji izvješćuju s Bliskog istoka. Ona uključuju pravilo broj 1:
Nikad nemoj započeti svoju priču iz Libanona, Gaze, ili Iraka s prekidom vatre; prekid vatre uvijek će biti gotov prije nego se prodaju sutrašnje novine.
Pravilo broj 3:
Izraelci će uvijek pobijediti, a Palestinci će se uvijek pobrinuti da Izraelci u svojoj pobjedi ne uživaju. Sve ostalo je komentar.
Friedmanove točke su dobre, ali je on ispustio nekoliko pravila, koja njegovi kolege redovito primjenjuju. Ona uključuju slijedeće:
Nšalji priče iz arapskih glavnih gradova; to je opasno i neće ti biti dozvoljeno izvješćivanje o bilo čemu, pto se vladi ne sviđa.

Ne trudi se naučiti hebrejski ili arapski; lakše je osloniti se na medije na engleskom, a izraelski tisak već ima svo prljavo rublje, koje ti treba.

Dođi do dramatične fotke. Ako je potrebo, kontekst možeš dodati kasnije.

One person's "terrorist" is another person's "freedom fighter," so refer to Arabs who murder Israelis as "gunmen" or "militants."

Grieving family members are always good for interviews and photos; it doesn't matter if those grieving are the victims of terror or related to the terrorists.

The State Department will always leak criticism of Israel and tell you why Israel's at fault.

Report any Palestinian spokespersons' comments as facts, but always cast aspersions on the veracity of Israeli officials.

More is expected from Israelis than Arabs; therefore, whatever happens is usually the Israelis' fault.

You can always find a Jew from Brooklyn who speaks perfect English to represent the radical Israeli point of view and a marble-mouthed Israeli with a heavy accent to represent the mainstream.

If both Jews and Arabs are unhappy, you can say the coverage is fair, even if it's biased and/or inaccurate.

Find sources to quote who agree with your personal views to make your subjective reports appear objective.

Repeat Arab claims first, verify later only if challenged.

Israel and the United States are always wrong ? unless the United States is criticizing Israel.

Israelis accused of abuses are newsworthy "man bites dog" stories while Arabs who do the same things are the equivalent of "dog bites man" and can be ignored.

Remember, if you anger the Jews, the worst they'll do is complain; if you upset the Arabs, the radicals might abduct or kill you.
Oni, koji prate medije i reagiraju na antiizraelski bias, moraju biti svjesni ovih pravila. Kritika načina izvješćivanja, ispravke netočnosti i brilijantne strategije a odnose s javnošću neće promijeniti prevladavajući ton u novinskim izviješćima. Jedina nada za poboljšanje izraelskog imagea u medijima je promjena ovih pravila. Netko mnogo pametniji od mene mora naći i načina za to, jer ja ne vjerujem da je to moguće i zato će mediji i dalje nastaviti prezentirati situaciju u Izraelu u iskrivljenom svjetlu.


Impresum: