Govoriti tko je što je i što je cijeli život radio Jaser Arafat više-manje je nepotrebno jer svi koji žele znati, znaju što je, tko je, gdje je i zašto je postao to što je postao. Govoriti o tome je li terorist ili nije - niti je vrijeme, niti je mjesto. Činjenica je da je dobio i Nobelovu nagradu za mir s Yitzhakom Rabinom koji je tada bio izraelski premijer. Isti taj, danas pokojni, Rabin je u mladosti bio vrlo nestašan pa je Arafat kopirao dijelove njegova 'političkog rada'. A za prethodnika Rabina na mjestu premijera Izraela i također Nobelovca Menachema Begina, dobio je nagradu s egipatskim predsjednikom Anwarom el-Sadatom, dovoljno je reći da je 'igrom slučajnosti' srušio krilo hotela Kralja Davida u kojem se slučajno nalazila i Britanska vojna i civilna uprava. To, naravno, nije bio teroristički čin.

Ignoriranje rezolucije UN-a 181 (II) kojom se Židovima dodjeljuje 53 posto teritorija, a Palestincima (sic!) 47 posto ignorirana je od samog osnutka države Izrael jer je samim činom osnivanja te narednih par dana Izrael preuzeo kontrolu nad 78 posto teritorija cjelokupne Palestine. To širenje prati i pripadajuće, kako bismo to danas nazvali, etničko čišćenje. To nije niti je ikad mogao biti terorizam. Samo je malo čudno zašto SAD nije inzistirao na provođenju te ili bilo koje druge rezolucije vezane uz izraelsko sustavno ignoriranje svih rezolucija UN-a.

Otmica sirijskog zrakoplova 1954. godine koju su izveli izraelski komandosi kako bi zarobljene civile mijenjali za svoje zarobljene vojnike, nekako je promakla objektivnim američkim i izraelskim vojnim analitičarima. Nadasve teoretičarima arapskog, islamskog terorizma. Naravno, pa to zasigurno nije bio arapski teroristički čin. Time ga nije upitno ni spominjati. Niti ulazak izraelskih vojnika u istočni Jeruzalem 1967. godine gdje su odmah uništili čitav palestinski kvart Magharbi ispred Zapadnog (Zida plača) te tako napravili popločani trg. Terorizam, naravno, nije ni rušenje 37 sela od mogućih četrdeset i jednog koja su sa zapadne strane zaokruživala Jeruzalem. To nije terorizam, već klasični teror koji je provodila i sustavno provodi izraelska država, a američki mediji to jednako sustavno prešućuju.

Ni oko proglašenja Jeruzalema glavnim gradom Izraela 1950. godine nije ništa sporno. Kao ni priznavanje te okupacije kao gotovog i nepovratnog čina od strane administracije Busha mlađeg za njegova prva mandata. Okupacija Sueskog kanala od strane Francuske, Velike Britanije i Izraela također nije bio nikakav terorizam, već klasični primjer državnog terora koji SAD počinje intenzivnije upražnjavati u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.

Niti protjerivanje više od 300 tisuća Palestinaca 1967. godine nije ništa pažnje vrijedno, a još manje za 'slobodarske' američke medije. Njima to nekako godinama i desetljećima promiče. U koju domenu spada izraelski zračni napad na američki brod Liberty do danas nije odgovoreno, ali se pouzdano zna da zbog tog napada američki zrakoplovi nisu bombardirali Tel Aviv.

Pucanje po vjernicima u džamiji Al-Aqsi u Jeruzalemu nešto je dovoljno nevažno da bi se počinitelji uhitili i procesuirali. Dvije 'intervencije' u Libanonu, sporadični pokolj Kršćanske falange u Bejrutu koji 'Izraelske obrambene snage' nisu bile u mogućnosti spriječiti... Sve su to nevažni detalji. U tom i takvom kontekstu, koji je daleko krvaviji nego što prosječan promatrač može i zamisliti, ukop Jasera Arafata je krupno političko pitanje koje će zasigurno dovesti do zaoštravanja odnosa u i oko Izraela.