Povodom ovogodišnjih Božićnih blagdana, UN-ov Ured za koodinaciju humanitarnih pitanja (OCHA) i UN-ov posebni koordinator za bliskoistočni mirovni proces (UNSCO) objavili su, 20. prosinca 2004. godine izvješće o iseljavanju kršćana s područja Bethlehema (Betlehema), koji ignorira činjenice o početku povećanog iseljavanja kršćana s tih područja, još iz 1997. godine te stavlja težište na razdoblje nakon početka druge Intifade, odnosno ponovnog ulaska izraelske vojske u Bethlehem.

Izvješće glavnog krivca za ekonomsko i političko propadanje grada stavlja na izraelsku sigurnosnu politiku (židovska naselja, kontrolne točke i izgradnja Sigurnosne ograde dovele su do prekida tradicionalnih veza između Bethlehema i Jeruzalema, što je dovelo do ekonomskog i političkog propadanja; ovo je, pak, po autorima izviješća, rezultiralo emigracijom kršćanskog stanovništva). Dakle, po ovom izvješću, pogoršani ekonomski uvjeti jedini su razlog kršćanske emigracije s područja Bethlehema. Autori, pak, ništa ne govore o iseljavanju kršćana s ostalih područja pod kontrolom Palestinske Samouprave.

Izvješće je objavio AP, a Vjesnik (Salih Konjhodžić) je, u ovom članku, pak, ne naznačavajući izvor svoje priče istu još više preradio. Salih Konjhodžić tako Sigurnosnu ogradu, ili, Sigurnosnu barijeru naziva Zidom apartheida. Nadalje, čitajući Vjesnikov članak, čitatelj stječe dojam da je razlog manjeg broja turista baš izradnja Sigurnosne ograde, koja je hermetički zatvorila grad. Međutim razlog smanjenom broju turista i hodočasnika upravo je nasilje uzrokovano Intifadom, s tim da je, od proljeća 2004. godine, zabilježeno znatno povećanje broja turista i hodočasnika, zahvaljujući smanjenju terorističkih napada za 80%, a do čega je došlo upravo izgradnjom Sigurnosne ograde.

A što, o iseljavanju kršćana, ne samo iz Bethlehema, već i s ostalih područja Palestinske Samouprave, kažu činjenice s terena?

Malobrojna arapska kršćanska zajednica na području pod kontrolom Palestinske Samouprave najveća je žrtva Intifade i rezultira ubrzanom kršćanskom emigracijom i s tih područja od rujna 2000. godine.

KRŠĆANSKA POPULACIJA NA TERITORIJU PA SMANJUJE SE OD 1997.

Ibrahim Kandelaft, savjetnik za kršćanska pitanja nedavno preminulog predsjedavajućeg Palestinske Samouprave, Yassera Arafata (Jasera Arafata) napravio je 2002. godine procjenu kršćanske populacije na teritoriju pod kontrolom Palestinske Samouprave; iz nje je vidljivo da se bro kršćana na području Judeje i Samarije (Zapadne obale Jordana) smanjio s 35,000, koliko ih je bilo 1997., na 25,000 u 2002., što je smanjenje za 29 posto. Istovremeno, broj kršćana u Pojasu Gaze smanjio se sa 2,500 (koliko ih je bilo 1997.) na 2,000, što je smanjenje za 20 posto.

Dr. Bernard Sabella sa Sveučilišta u Bethlehemu (Betlehemu) procjenjuje da je područje Palestinske Samopurave (PS), od 1997. godine do početka nasilja 2000. godine napuštalo oko 300 do 400 kršćana godišnje; od početka Intifade (jesen 2000. godine) područje pod kontrolom PS napušta oko 600 kršćana godišnje. Izraelska civilna administracija za Sporne teritorije (Judeja, Samarija / Zapadna obala Jordana i Pojas Gaze) procjenjuje da je broj kršćana, koji su napustili Sporne teritorije, od rujna 2000. godine oko 10,000.

Nekad prosperitetna kršćanska zajednica na Spornim teritorijima urbaniziranija je, bolje obrazovana, s većim postotkom white-collar professionals, manjim domaćinstvima i nižim natalitetom od muslimanske zajednice. Kršćani u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali Jordana) koncentrirani su u dvjema enklavama oko Jeruzalema: na području Ramalle (Ramallaha), gdje ih je oko 16,000 i na području Bethlehema (uključujući gradiće Beit Jala and Beit Sahur), s oko 9,000 kršćana. Na oba navedena područja kršćani su izgubili većinu za vrijeme jordanske vlasti (1950-tih i 1960-tih), zahvalujući izbjeglicama iz Izraela, kršćanskoj emigraciji i nižem kršćanskom natalitetu.

Od rujna 2000. godine, ekonomska stagnacija, visoka stopa nezaposlenosti, nedostatak sigurnosti unutar PS, kao i izraelsko zatvaranje gradova na području Judeje i Samarije (Zapadne obale Jordana) uslijed palestinskog nasilja, utjecali su na sve Palestince, bez obzira na njihovu vjersko opredjeljenje. Kršćani na području Bethlehema (Betlehema) posebno su snažno zahvaćeni ovakvim razvojem situacije, jer su, za razliku od kršćana s područja Ramalle, sačuvali svoju afiliaciju s kršćanskim središtem, bolnicama i obazovnim institucijama u Jeruzalemu.

KRŠĆANI SVE ZABRINUTIJI ZBOG ISLAMIZACIJE ŽIVOTA U SVOJIM KLJUČNIM GRADOVIMA

Bethlehemski (betlehemski) kršćani pružaju usluge kršćanskim hodočasnicima i ostalim turistima kroz upravljanje hotelima, restaurantima i manufakturama i prodavaonicama suvenira. Odnosi između kršćana i muslimana u Bethlehemu obilježeni su napetostima i nasiljem. Bethlehemski kršćani žalili su se na napade susjednih muslimanskih beduinskih plemena i kupovinu raspoložive zemlje od strane muslimana iz Hevrona (Hebrona), a koja ih onda do kraja marginalizira u njihovoj enklavi. Bethlehemski kršćani najzabrinutiji su, pak, islamizacijom javnog života na području Bethlehema, kao i nametanjem islamskog načina ponašanja i propisa, posebno glede žena.

Nakon što je teriorij pod kontrolom Palestinske Samuprave obuhvatio i Bethlehem (Betlehem), 1995. godine, kršćani su ostali odsječeni od svog crkvenog središta u Jeruzalemu; situacija uslijed palestinskog nasilja gotovo je prekinula bilo kakve kontakte između Bethlehema i Jeruzalema.

Bethlehemski kršćani svjedoci su propasti onoga što im donosi glavninu prihoda — kršćansko-hodočasničkog i ostalog turizma. Nadalje, za većinu nasilja odgovorne su islamističke organizacije – Hamas i Islamski Jihad. Nametanje islamskih zakona i koda ponašanja na bethlehemskom području i nasilje protiv kršćanskog stanovništva osjetno je poraslo, uključujući tu i povremeno nasilje nad ženama.

Iako su palestinski kršćani rijetko umiješani u nasilje protiv Židova, neki su kršćani ubijeni u borbama. Najistaknutiji primjer takve situacije jest situacija u, inače mirnom i tihom, većinski kršćanskom gradiću Beit Jali. Naoružani palestinski teroristi izabrali su Beit Jalu kao svoju snipersku bazu za napade na južnojeruzalemsku četvrt Gilo. Njihov je cilj očigledan – čekanje eventualnog izraelskog odgovora na Beit Jalu, koje bi na sebe usmjerilo međunarodnu pozornost i reakcije. Izrael jest reagirao i to je rezultiralo daljnjim egzodusom, većinom u SAD i Kanadu.

U pojasu Gaze, baš kao i u Judeji i Samariji, nasilje je naštetilo minijaturnoj kršćanskoj zajednici. Osim ekonomskog pogoršanja, zabilježeni su i fizički napadi na kršćane u Pojasu Gaze, a na koje je utjecala islamistička propaganda protiv Izraela i kršćanskg Zapada.

Nastavak sadašnjih trendova i dalje će pogodovati kršćanskoj emigraciji van teritorija pod kontrolom Palestinske Samouprave. Kršćani hitno trebaju kraj nasilja i nastavak mirovnih pregovora između Izraela i Palestinaca.

Oznake: Vjesnik