KALINIĆ PONOVNO LAŽE

Kritika medijskih izviješća s Bliskog istoka i o Bliskom istoku, s posebnim osvrtom na hrvatske medije

Published 11 siječnja, 2006 by Mudrac | E-mail this post

Srčani i moždani udari stavili su točku na kraju jedne osebujne karijere djeteta siromašnih ruskih imigranata u Izrael. Ariel Šaron rođen je u okolici Tel Aviva daleke 1928. kad su sukobi Arapa i židovskih useljenika postali uobičajena matrica življenja. Nakon povlačenja Britanaca i prepuštanja uprave Ujedinjenim narodima te proglašenja države Izrael, Ariel Šaron bio je zapovjednik voda pješaštva tijekom, kako bi Izraelci rekli – Rata za nezavisnost. Naravno, Arapi i Palestinci baš i ne dijele mišljenje o karakteru tog, a i ratova koji su slijedili.

Kad su jedan mali Izrael napale brojne arapske vojske, naoružane od vama mrskih britanskih kolonijalista, a s ciljem da njegove stanovnike, od kojih su mnogi tek pristigli iz vaše civilizirane Europe, u kojoj su gotovo svi anihilirani, satre, ili natjera na plivački maraton Sredozemljem, onda se to ni ne može naszvati drugačije nego - Rat za neovisnost!

Inače, Sharon je imao vojničkog iskustva još od vremena prije Rata za neovisnost, jer je Hagana i osnovana radi obrane od arapskih bandi, na koje su, vama inače omrznuti britanski kolonijalisti, zatvarali oči, ili čak dovršavali etničko čišćenje, započeto od Arapa, kao što je to bio slučaj iseljavanje Hebrona nakon stoljeća neprekinute židovske prisutnosti u tom drevnom židovskom gradu 1929. godine... Židovi su se tamo vratili tek 1967. godine.

U bici za Jeruzalem Šaron biva teško ranjen. No nakon oporavka vraća se u IDF (Izraelske obrambene snage). Sudjelovao je i u ratu 1967. i to kao zapovjednik oklopne brigade. Zbog učinkovitosti je čak i pohvaljen. Rat 1973. dočekao je već kao vojni umirovljenik, ali zbog iskustva i dokazanih zapovjednih sposobnosti vraćen je u vojsku. Sudjelovao je u proboju između dviju egipatskih armija te je tako Egipat ostao bez cijelog Sinaja. Rat je zaustavljen kad su izraelski tenkovi bili udaljeni stotinjak kilometara od Kaira i tridesetak od Damaska. Svi su slavili pobjedu, iako je pobijedio Izrael, a i Šaron koji je u prosincu 1973. ušao u izraelski parlament Kneset. Ministar poljoprivrede postao je 1977. godine.

No svjetski poznat postao je kao ministar obrane koji je 1982. osmislio operaciju "Mir za Galileju", što je, u stvari, bila agresija na Libanon. U toj operaciji izraelska vojska opkolila je Bejrut. Opravdanje za akciju bile su sustavne provokacije PLO-a po sjevernom Izraelu. No istina je bila negdje drugdje. Problem s PLO-om (koji je narušio krhku ravnotežu između kršćana i muslimana došavši u Libanon u velikom broju nakon 1948., ali i nakon Crnog rujna 1970. iz Jordana) bio je upravo u tome što nisu napadali sjeveni Izrael. Oni su uporno u svijetu željeli s PLO-a skinuti stigmu "terorista" i prikazati PLO kao isključivog političkog predstavnika Palestinaca, s kojima se jedino može, i ima smisla - pregovarati. Uglavnom, superiorna izraelska vojska opkolila je zapadni Bejrut. Tamo su PLO i libanonski muslimani prijetili Izraelcima - koji su do Bejruta i stigli uz velike gubitke - da ih u samom gradu čeka samo smrt. PLO i Libanonci koji su ih podržavali bili su spremni na borbu za svaku kuću i za svaki zid, što će Izraelce stajati velikih ljudskih gubitaka.

Šaron je i sam bio svjestan koliko ga može koštati ulazak u Bejrut. Tamo se, naravno - slučajno nakon povlačenja brodovima PLO-ovih boraca u arapske zemlje, uz međunarodna jamstva za ostavljene civile (uključujući i jamstvo SAD-a) - "niotkuda" pojavila očekivana kršćanska Falanga i počinila pokolj nenaoružanih civila. Naravno da se izraelska vojska nije u to miješala jer se radilo, kako vole lamentirati neovisni analitičari, o unutarnjem sukobu s kršćanskom Falangom, koja je udarila po djeci, ženama i starcima Palestincima. Nekoliko stotina mrtvih Palestinaca i troje falangista.

Za razliku od vaše demagogije, evo i malo činjenica:

1982: Nadgleda izraelsku invaziju Libanona, gdje je PLO imao vojsku, koja je brojila tisuće ljudi, a u nastojanju da zaustavi terorističke napade i istjera sirijske trupe iz Bejruta. Nakon što su palestinski teroristi izvršili atentat na izraelskog veleposlanika u Ujedninjenom Kraljevstvu Shlomu Argova ranivši ga, Izrael je, u lipnju, pokrenuo Operaciju mir za Galileju ušavši u Libanon. PLO se povlači iz Libanona, a sirijske trupe evakuiraju Bejrut.

1982 (kolovoz): Bashir Gemayel, libanonski kršćanin, izabran je za libanonskog predsjednika, ali je ubijen, prije nego je preuzeo vlast.

1982 (rujan): Izrael dodjeljuje Libanonskoj kršćanskoj falangi - svom libanonskom savezniku - zadaću iskorjenjivanja preostalih terorističkih ćelija u dva palestinska izbjeglička logora Sabri i Šatili. Falangisti likvidiraju teroriste, ali ubijaju i civile.

1983. (8. veljače): Izraelska istraga o događajima oko Sabre i Šatile - Kahan komisija u svom izviješću (link), utvrđuje da apsolutno nema riječi o izranoj odgovornosti ni na Izraelu, ni na onome, tko je u njegovo ime radio, ali zaključuje da je Izrael neizravno odgovoran, jer nije uzeo u obzir opasnost od Falangista te ih nije zaustavio, kada je čuo izviješća o masakru. Komisija je zaključila da je Sharon previdio opasnost od osvete Falangista prema stanovništvu izbjegličkih logora i propustio narediti odgovarajuće mjere kako bi spriječio, ili smanjio opasnost po logore.

1983. (14. veljače): Sharon daje ostavku na dužnost ministra obrane.

1983. (21. veljače): Časopis Time tvrdi da tajni Anex B Kahan komisije izvješćuje o detaljima rasprave između Sharona i obitelji Gemayel, za vrijeme koje Sharon s njima raspravlja o potrebi da se Falangisti osvete za ubojstvo Bashira Gemayela. Sharon poriče te navode i tuži Time za klevetu.

1986. (14. siječnja): Američki je sud utvrdio da je Time oklevetao Sharona, objavljujći lažnu informaciju u svom članku iz veljače 1983. godine.

Naravno da oni nisu prvi počeli. Radilo se samo o osveti... Nije važno što, kako, kad i gdje, ali bitno da je osveta i da se izraelska vojska nije mogla, htjela, a i nije imala zašto miješati u unutarnji sukob s kojim ni tada, bolje rečeno nikada, nije imala nikave veze.

No, imao Šaron s tim veze ili ne, ostat će zapamćen i po tom "detalju".

Sharon će ostati zapamćen po tom detalju u prvom redu radi moralnih gnjida, kao što ste vi; naime, još mi je i jasno zašto je propagandna mašinerija palestinskih terorista pokušala iskoristiti situaciju što je Izrael bio u blizini da na njega prebaci odgovornost, iako se, i u ovom slučaju, radilo o krugu osveta radi pokolja, koje su u Libanon ako ne uveli, a ono sigurno najviše prakticirali upravo Palestinci. Dana 20. siječnja navršava se i 30. godišnjica jednog od tih pokolja od strane palestinskih terorista nad libanonskim kršćanima... 6 godina prije, nego su se dogodile Sabra i Shatila... preko 300 ljudi ubijeno, naselje uništeno... prešućeno, zaboravljeno... baš kao i mnogi drugi masakri, u krajnjoj liniji, baš kao i Hama, gdje je vaš ideološki istomišljenik Assad, sravnio grad sa zemljom, pobivši, usput, oko 20,000 (dvadeset tisuća) ljudi, jer se sumnjalo da je grad uporište Muslimanskog bratstva... ali ono što je zajedničko svim tim prešućenim masakrima nije to što Arapin ubija Arapina, već što u blizini nije bilo Izraela, da ga se za to okrivi.

A kad se zapadnjački antisemiti – osobito oni europski – maskirani u novinare-moraliste pridruže tom zbornom pjevanju, možemo samo reći «Hvala ti Bože, što Izrael danas postoji».

Ipak, s vremenom je uvidio, kao general koji praktički nije izgubio niti jednu bitku, da Izrael može dugoročno opstati samo i ako se formira samostalna palestinska država. Kao civil kasnije je izgubio bitku s hranom, tj. sendvičima koji su mu opasno ugrozili zdravlje. Njegov odlazak iz politike je neminovan jer, ako i uspije preživjeti niz moždanih udara, politikom se više neće moći baviti.

Njegov projekt ostaje nedovršen. Povlačenje iz Gaze trebalo je pratiti djelomično povlačenje i sa Zapadne obale. Bilo je predviđeno da se povuku četiri naselja, ali ono što ni sam Šaron nije bio u stanju izvesti je povlačenje iz npr. Ariela i Ma'ale Adumima. Za one koji nisu upućeni - Ma'ale Adumim nalazi se na Zapadnoj obali (Samarija i Judeja). Stoga, ako ostane u Izraelu, dijeli Zapadnu obalu na dva dijela, s tim da Palestincima ne ostaje skoro ništa od Istočnog Jeruzalema, koji oni vide kao svoj budući glavni grad.

Ma'ale Adumim je predgrađe vječnog i nedjeljivog glavnog grada Izraela Jeruzalema, a i za njega, i za Ariel Palestinci mogu dobiti zamjenski teritorij; naime, po Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a broj 242, Izrael se, u zamjenu za priznanje i priznato pravo na miran suživot, ima povući na OBRANJIVE granice. Linija prekida vatre iz 1949. nije nikakva sveta krava, ili međunarodno priznata granica već samo LINIJA PREKIDA VATRE; granice se tek imaju utvrditi.

Također je NAJOBIČNIJA LAŽ da bi ostanak Ma'ale Adumima u Izraelu presjekao buduću palestinsku državu na dva dijela.

Meni je normalno da Palestinci, U PROCESU PREGOVORA inzistiraju na Liniji prekida vatre; ali mi nije normalno da «samozvani stručnjak za terorizam» nije u stanju razlučiti osnovne pojmove u ovom sukobu... ili jest, ali NAVIJA za jednu stranu. Zašto ste se gospodine Kaliniću borili u onome što Hrvati vole nazivati Domovinskim ratom? Sram vas bilo što niste hrabrim borcima za slobodu dozvolili da vas pošalju preko Alpi! One, koje ne uspiju pobiti!

To je plan koji, čak i kad bi se Ariel Šaron mogao vratiti na mjesto premijera i pobijediti na izborima 28. ožujka sa svojom novom strankom (Kadima), nema tko prihvatiti s palestinske strane. To što bi im ponudio Šaron nudio je već Barak ali je bilo - glatko odbijeno. Ipak, ako ode Šaron, u ovom trenutku nema nikoga u Izraelu tko bi mogao ponuditi ono što je spreman ponuditi on, a da istovremeno preživi bijes vlastitih ekstremista.

U svakom slučaju, odlazak Šarona dovest će do dodatne nestabilnosti već ionako nestabilnog Bliskog istoka. Izjave poput onih Ahmadinedžadovih zasigurno neće problem ni za milimetar približiti rješenju. Osim ako se rješenjem smatra totalni rat do istrebljenja jednih i/ili drugih!

Bliski istok je nestabilan... kaže «stručnjak za terorizam» s Balkana. I naravno, opet su Izraelci krivi što Palestinci ne žele prihvatiti nikakav mirovni sporazum. Gospodine Kaliniću, znate li vi uopće za što se zalažu Hamas i Islamski Jihad i za što se, do jučer otvoreno, a od jučer kroz fazni plan, zalaže Fatah? Ne Palestina DO Izraela, već Palestina UMJESTO Izraela. Dakle, Arafat je odbio plan jer u njemu nije bilo priznato neko fiktivno PRAVO NA POVRATAK.

Sharon je znao na koji način s njima razgovarati te se jednostrano povukao iz Pojasa Gaze i izoliranih naselja u sjevernoj Samariji – sad je na Palestincima JEDNOM U ŽIVOTU odgovornost... a po svemu sudeći nisu joj dorasli. U Gazi je, blago rečeno, Divlji Zapad.

Ono, pak što Ahmadinejad govori nije ništa novo. Godinama se iranska, a i arapska javnost indoktriniraju takvom demagogijom, samo licemjerni Zapad inače, pred tim, zatvara oči. Sad, kad se Iran približava posjedovanju nuklearnog oružja, koje ima domet malo dalje od Izraela, sjetili su se licemjeri obratiti pozornost na ono, što on govori.

Izvolite... zavalite se u naslonjač, i pogledajte emisiju-dvije:

www.memri.org
www.memritv.org

Meni je osobno najdraža ona emisija za žene, u kojoj 3.5 godišnja djevojčica objašnjava zašto mrzi Židove, ali ima i fanova one, u kojoj psiholog objašnjava majkama da djeca, umjesto Mickey Mausa moraju s majčinim mlijekom upijati mržnju prema Židovima... neki mi pak friendovi kažu da je njima omiljena ona, u kojoj psihijatar objašnjava kako primitivni Zapadnjaci (to ste vi, gospodine Kaliniću, uvlačenju u fundamentalističku i terorističku guzu usprkos... još ako ste ateist i njihova prva žrtva) ne razumiju da smrt nije kraj, već odlazak u bolje sutra.

Za ljubitelje dramskog i igranog programa ima serija o Protokolima cionskih mudraca pa izuzetno dramatična scena iz Dijaspore, gdje Židovi ubijaju nevinog kršćanskog dječaka jer im treba njegova krv za pravljenje beskvasnog kruha za Pesah.

Ako imate dijete, preporučujem iranske crtiće o plemenitosti shehadeta za dječji uzrast.

Druže Kaliniću, do istrebljenja (istrage) vašeg, ili našeg (vaše ili naše) ipak je, prije svega, balkanska specijalnost. Vi ste, u 4 godine, uspjeli međusobno istrijebiti više ljudi, nego što je ubijeno u SVIM arapski-izraelskim sukobima do sada.

Čistite svoje dvorište!

3 odgovor(a) na “KALINIĆ PONOVNO LAŽE”

Anonimno on 14 siječnja, 2006 02:20

Mi smo svoje dvoriste pocistili,vi svoje nikad necete jer ste od boga proklet narod.
Nikad tu mira nece biti.Jer ste zauzeli tudju zemlju sa izgovorom da tako svoju zemlju branite!
Istu stvar su pokusali srbi u Hrvatskoj ali mi smo ih pomeli.
Zapamtite Hrvati metu u SVOJOJ KUCI.(ne u tudjoj)

Sto se samog Kalinica tice covijek ima pravo na svoje misljenje,kazati za nekoga da laze je krajnje bezobrazno.Nigdje u njegovom komentaru ne vidim da je stao na neku stranu.
Mozda nekoga boli istina.
Anonimno on 25 siječnja, 2006 15:28

Ovako, primjecujem da si informisana glede situacije na Bliskom Istoku, ali pitam se - da li si informirana medijski? Ustvari, tako se cini.
Recimo, takodjer me interesira situacija u tim krajevima, i mnogo literature i novinskih clanaka je proslo kroz moje ruke, ali opet svaki od njih uzimam sa dozom rezerve.
Inace, fotograf sam i pravim dokumentarne filmove, i namjeravam uraditi jedan projekat na tom podrucju. Potrebno je uraditi jedan Facin History, da bi se uistinu filtrirala situacija izmedju Zidova i Palestinaca. Da se razumijemo, ni Ariel ni stedio na masivnim genocidima, ali opet to je uradio za ugodniji polozaj svog naroda. Ni Palestinci ne stede na tome.
Malo si pristrasna, ako smijem da procijenim. Uploadovala si novinski clanak o djevojkama zvane Rachel, i tuzno je da u Jeruzalemu ne mogu mirno hodati, mirno zivjeti, mirno odlaziti na posao, u skolu, a da im, bar nekada, kroz misli ne prodje da li bi se mogao u njihovom okruzenju naci samoubica.
I, samoubica je frustriran - i on je ostao bez nekoga, kao sto su i ovu, tim bombaskim suicidima, ostajali bez nekoga. Ovdje je mnogo proliveno krvi, i vise nije vazno... Vazno je da se odrzi taj kontinuitet prolijevanja krvi. To je tuzno, ne?
Pristrasno pises mnogo, ali i niko ti ne brani. Trebalo bi da, ipak, pogledas da i jedna i druga strane trpe, i da nestaju mnogi zivoti. I sama si negdje spomenula, a to je tacno, i jedna i druga strana na TV kanalima, na djecijim programima, klince uce tome kako trebaju da mrze... Surovo, zar ne?
Shiplerova knjiga je interesantna. Tip je takodjer rijesio da radi projekat, odnosno knjigu, o tamosnjim medjuljudskim odnosima, i iznio je lepezu informacija od ovih i onih likova.
Onih kojima je sve preko glave, onih koji se zalazu za Izrael, a samim tim nastavak mnogo mnogo prolivanja krvi, onih Palestinaca kojima je takodjer sve preko glave, i mnogo mnogo njih koji su ostali zbunjeni u tom haoticnom svijetu.
Ako zelis, mozes mi se javiti na amoffer@yahoo.com

I da, nastavi pisati blogove na ovu temu.
Anonimno on 25 siječnja, 2006 15:45

autori ovog bloga žive u izraelu, čitaju i pišu i hebrejski i arapski.
to znači da je njihov stav uvjetovan činjenicama, a ne člancima u europskim medijima.

"palestinska patnja" je posljedica njihove neprestane agresije na izrael, koja traje od 1920.
bombaši samoubojice su posljedica odgoja generacija palestinaca da je shahada čin herojstva i da ih allah i djevice čekaju u raju.

mir će biti moguć jedino kada arapi/muslimani prihvate postojanje izraela kao činjenicu i kada prestanu odgajati svoju djecu da mrze.
u izraelu se djecu ne odgaja da mrze arape, bez obzira koliko puta to svjetski mediji ili autori postova na blogovima pokušali proturiti kao istinu.